ON JE BIO BEZNADAN SLUČAJ I ONA VIŠE NIJE HTJELA NA NJEGA TROŠITI SVOJE VRIJEME...
Luka je rođen s tjelesnom i duševnom manom. S dvanaest godina još uvijek je bio u drugom razredu. Izgledalo je kao da nije sposoban za učenje. Često se nemirno vrpoljio po klupi, slinio naokolo i neartikulirano se glasao, a to bi njegovu učiteljicu Martu dovodilo do očaja.
U drugim bi trenucima govorio jasno i razgovijetno, kao da je tračak svjetla uspio prodrijeti u tamu njegova uma. No, većinom je Marta bila nezadovoljna rezultatima Lukina učenja. Jednog je dana pozvala roditelje na razgovor.
I dok su majka i otac u tišini sjedili pred učiteljicom u praznom razredu, ona im je priopćila: "Luki je doista potrebna posebna škola. Nije pravedno prema njemu da bude s toliko mlađom djecom koja nemaju poteškoća s učenjem. Pa to je pet godina razlike između njega i ostalih učenika u razredu!"
Majka je tiho brisala suze, dok je njezin muž govorio: "Gospođo, ja Vas potpuno razumijem, ali u našoj blizini nema takve škole. Bio bi to strašan šok za Luku da ga moramo izvaditi iz ove škole. Mi znamo da on voli biti ovdje."
Nakon što su roditelji otišli, Marta je još dugo ostala sjediti pogleda uprta u školsko dvorište prekriveno snijegom. Ta snježna hladnoća kao da joj se uvukla u dušu. Željela je suosjećati s roditeljima - njihov jedinac je tako teško bolestan. Ali nije u redu niti da ostane u razredu. Ona ima još tridesetak druge djece da poučava! A Luka samo remeti mir. Uz to, on nikada neće naučiti pisati i čitati. Čemu uzaludno trošiti vrijeme?
Dok je tako razmišljala, preplavio ju je osjećaj krivice. "O, Bože" - molila je glasno – "evo, ja samu sebe sažalijevam, a moji problemi nisu ništa u usporedbi s teškoćama te obitelji. Molim te, pomozi mi da budem strpljivija s Lukom!"
Od toga je dana Marta svom silom pokušavala ignorirati Lukina glasanja i prazan pogled. A onda je jednog dana iznenada došepao do njezina stola i uzviknuo tako da su ga sva djeca mogla čuti:
"Volim te, učiteljice!"
Cijeli je razred prasnuo u smijeh, a učiteljičino lice se zarumenilo. Zamucala je: "O, t-to je vrlo lijepo, Luka. Al-li sada se, molim te, vrati na svoje mjesto."
Došlo je proljeće i djeca su uzbuđeno govorila o Uskrsu. Marta im je pričala o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Naglašavajući ideju novoga života, dala je svakom djetetu veliko plastično jaje. "Ponesite jaje kući i stavite u njega nešto što će predstavljati novi život, pa sutra donesite u školu" - rekla im je. "Jeste li me razumjeli?"
"Da, učiteljice!"- djeca su uzbuđeno odgovorila - svi osim Luke. On je samo napeto slušao; njegove se oči nisu makle s Martina lica. Nije čak ni proizvodio svoje uobičajene glasove. Je li Luka razumio što je govorila o Isusovoj smrti i uskrsnuću? Je li razumio što treba uraditi? Možda bi bilo dobro nazvati njegove roditelje i objasniti im zadaću...
Te večeri Marti se začepio sudoper, pa je morala pozvati majstora da to popravi. Zatim je žurila u trgovinu, a nakon toga čekala ju je gomila rublja za peglanje i priprema testa za sutrašnji dan. U toj gužvi potpuno je zaboravila nazvati Lukine roditelje.
Sljedećeg jutra tridesetak djece nahrupilo je u razred uz galamu i smijeh. Prije nego su sjeli, ostavili su svoja jaja u veliku pletenu košaru na učiteljičinu stolu. Nakon testa iz matematike, bilo je vrijeme da se jaja otvore.
U prvom je jajetu Marta našla cvijet. "Da, cvijet je zasigurno znak života" - rekla je. Kada jaglac proviri iz zemlje, znamo da je došlo proljeće." Djevojčica iz prve klupe radosno je mahala rukom: "To je moje jaje, učiteljice!"
U sljedećem jajetu šćućurio se mali plastični leptir koji je vrlo stvarno izgledao. Učiteljica ga je uzela u ruku: "Svi znamo da se gusjenica mijenja i postaje krasni leptir. Da, i to je život." Mala Maja se ponosno smiješila: "To je moje jaje."
Zatim je Marta pronašla kamenčić obrastao mahovinom. Objasnila je da i mahovina ukazuje na život. Marko se javio iz pozadine sav ozaren: "Moj tata mi je pomogao!"
A onda je učiteljica otvorila četvrto jaje. Iznenađeno je zastala. Jaje je bilo prazno! Mora da je Lukino, zaključila je u sebi. Pa naravno, on nije razumio što treba uraditi. Bar da nije zaboravila nazvati njegove roditelje! I da ga ne bi osramotila pred cijelim razredom, bez riječi je odložila jaje i posegla za slijedećim.
No iznenada se javio Luka: "Učiteljice, zar nećete pričati o mom jajetu?"
Marta se zbunila: "Ali Luka, tvoje je jaje prazno!" On ju je pogledao ravno u oči i tiho rekao: "Da, ali i Isusov grob je bio prazan!"
Vrijeme je zastalo. Kad je Marta smogla snage da progovori, zapitala ga je: "A znaš li zašto je grob bio prazan?" "Znam!" - Luka je odgovorio - "Isusa su ubili i tamo stavili. Onda ga je njegov Otac oživio!"
Zvonilo je za odmor. I dok su djeca jurila na dvorište, sjedila je Marta još uvijek iznenađena, očiju punih suza. Ona unutarnja hladnoća polako se topila. Ovaj zaostali zagonetni dječak shvatio je istinu uskrsnuća bolje od sve ostale djece.
..........................
Tri mjeseca poslije Luka je umro. Ljudi koji su došli na groblje da se s njim oproste, iznenađeno su gledali tridesetak jaja poredanih po njegovu kovčegu - sva su bila prazna.