Marketing
DUATLONSKA TRENING LIGA ZDL 2009 - 1. kolo
Jučer, u petak sam navečer ipak otišao na vožnju s malom. Morao sam isprobati štikle. Klitove sam pomaknuo naprijed i sada stopala manje trnu. Odvozio sam dva kruga. Prosječno vrijeme po km je palo ispod dvije minute, konkretno 01:56.
Moj prvi duatlon!
Jutros sam bio budan već prije 5 ujutro i nisam mogao spavati. Jedva sam dočekao vrijeme da krenem na prijavu. Odjenuo sam kratke tajice za trčanje (bez uložaka), moju novu IronMan majicu s dugim rukavima, kojoj je ovo službena premijera te gore lagani trkački "kaputić" Pro Touch. Na glavi sam imao kacigu i naočale. Dok sam vozio prema okupljalištu, bilo je hladno. Razmišljao sam da ću voziti u "kaputiću". Svakako moram spomenuti da je maloj i meni ovo prvi službeni zajednički izlazak u javnost, na natjecanje. 
Prijava je protekla glatko. Dobio sam, meni, vrlo drag broj (169), platio startninu (15 HRK) i krenuo sa zagrijavanjem. Lagano trčanje i ubrzo mi je bilo toplo. Na trku je došao i Vukodlak, dragi mračni kombinatorac, pa sam ga gnjavio pokušavajući smanjiti napetost i uzbuđenje. Bio sam uzbuđen, s nestrpljenjem čekao da sve počne, da vidim od kuda se kreće, kako se ulazi u tranziciju, što se radi, po kojoj proceduri, ....
Došao je i poziv na start. Gospodin s crnom kapom koji će dati znak za start je objasnio od kuda se kreće, gdje se okreće na trkačoj dionici, ulazak u zonu tranzicije, stavljanje kacige na glavu, pa tek onda uzimanje bike-a, pa šetnju po zoni do crte s koje se može početi voziti bike, pa tri kruga u smjeru suprotnom od onoga kojim ja vozim i trčim, pa dolazak do zone tranzicije, silazak prije crte, ostavljanje bike-a, pa tek onda skidanje kacige, okretanje natjecateljskog broja unatrag kad se napušta tranzicija i vraćanje natrag kad idemo na završnu dionicu trčanja,... toliko sam zapamtio. Možda je rekao još ponešto, ali valjda će to ponoviti i slijedeći put. :o)
Zagrebačka duatlon liga (ZDL 2009) je u naravi SPRINT DUATLON (5,0 km trčanja, 19,4 km bicikl i 2,5 km trčanje).
Startali smo. Startao sam relativno brzo i brzo napustio Vukodlaka. Prosječna brzina na prvih 5 km mi je bila 04:25 min/km. Rekao bih dosta dobar tempo, pogotovo jer ne trčim tako kratke dionice i ne tom brzinom. Nakon prvih 1.000 metara kolona se razvukla i sam sam diktirao svoj tempo. Iza mene je bio jedan trkač koji me pratio, ali se uredno držao "zavjetrine", bez pokušaja da me prestigne. Imao sam na umu da ne smijem dopustiti da me izbaci iz mog tempa. Držao sam svoj ritam i ignorirao mogućnost njegovog napada. Nakon okreta na 2,5 km, nastavio sam istim tempom, ali sam osjećao umor. Moj pratitelj je disao teže nego ja, pa me je to "držalo" da ne pojačavam tempo. Znao sam da dolazi bicikliranje koje mi je nepoznanica i da ove sezone iza sebe imam tek 80-ak km. Do cilja trkačke dionice smo došli u tom poretku. Za taj prvi dio mi je trebalo 22:04.
U zoni tranzicije sam morao odvezati tenisice i obući štikle, rukavice za bike i kacigu te u štiklama pretrčati cca 12 metara da izađem iz zone tranzicije, pa zajahati malu i zakvačiti štikle. Cijela ta operacija me je koštala oko 01:30, što je puno, jer su me u tom dijelu pretekla dva sporija trkača. Jedan koji mi je bio za leđima i još jedan (broj 182).
Na maloj nisam napravio ni puni km, kad me je Vukodlak prestigao, a bio je dosta iza mene u trkačem dijelu. Nisam ga ni pokušao pratiti, znam da je u bike-u puno jači od mene. Pokušao sam i uspio stići "182", negdje kod Lake Cityja, te sam jedno vrijeme vozio u zavjetrini. Činilo mi se da mogu bolje od njega, ali rekao sam, ovo je tek prvi krug i neka se malo zagrijem i štedim. Bilo je to pametno, pogotovo na južnom dijelu jarunske ceste, gdje smo vozili prema zapadu, a puhao je zapadni vjetar. Osjetio sam koliko je teže biti prvi i ostao sam u zavjetrini. Kad smo krenuli prema sjeveru, a neposredno prije ulaska u drugi krug, nagazio sam pedale, natjerao stopala da utrnu i pobjegao sam 182-ki. Vožnja prema istoku sjevernom stranom mi je dobro išla. Gazio sam snažno, no osjetio sam i bolove u listovima, pa sam malo eksperimentirao s tehnikom gaženja tim više što su mi stopala utrnula. Nešto poslije Lake Cityja sam se okrenuo i nisam vidio nikoga iza mene. Bio sam sretan zbog uspješnog bijega. Ponovo dolazim na južnu stranu. Vozim. Uskoro iza sebe primjećujem skupinu od tri biciklista koji se brzo približavaju. Mislim si, ovi su već u trećem krugu. Uskoro me prestižu, a ja odlučujem da ću ih pratiti, tim više jer je na kraju te kolone 182. Moram priznati da sam se još jednom iznenadio kad sam osjetio koliko je lakše voziti u zavjetrini. Sada razumijem zašto je to na nekim (mnogim?) trkama zabranjeno. Rekao bih da je za bar 30% lakše. Odlučio sam da ću se držati te grupe do pred kraj trećeg kruga. Taj drugi krug sam prošao za 12:00 što mi je novi osobni rekord. 
Treći krug sam ih uredno pratio. Kod Lida smo imali mogući problem. Vozač osobnog automobila je parkirao preko ceste i otišao je otključati rampu. Problem ne bi bio toliko strašan da nije imao prikolicu koja je došla do parkirnih mjesta na drugoj strani ceste, a po prostoru za parking je dolazio auto iz drugog smjera. Također za vrijeme treninga prijašnjih dana sam primjetio da vozači baš nemaju osjećaj za druge sudionike u prometu, što me generalno ne čudi za zagrebačke ulice, ali očekujem više senzibiliteta na području SPORTSKO-REKREACIJSKOG CENTRA. Ono što me dodatno šokira je udio vozačica-majki s djecom u autu koje oduzimaju prednost i gledaju isključivo svoj interes, ne misleći da se na biciklu nalazi djete neke druge majke. Na drugom mjestu su teenageri s nabrijanim autima i gospoda bez kose s debelim vratovima oko kojih vide debele zlatne lančine. Nakon ove digresije, vraćamo se na južni dio, treći krug, jurimo u grupi prema zapadu, vjetar u prsa. 182 kreće u pretjecanje, ja krećem za njim. On se pozicionira na prvo mjesto ispred gospođe u naranđastom odijelu. Hm, shvaćam da ne znam ništa o kulturi vožnje bicikla u grupi. Ubacujem se iza gospođe, a ispred mlađeg gospodina. Tko zna što si on sad misli. Nešto kasnije gospođa preuzima vodstvo, a ja ju pratim. Negdje kod Soma Jure odlučujem da želim naprijed, jer sam pun snage. Prelazim u vodstvo. Vučem. Teže je nego biti u zavjetrini. Nakon što smo završili južni dio, krećemo prema sjeveru i negdje 300 metara prije ulaska u zonu tranzicije me gospođa prestiže. Stajem na crti, skidam jednu nogu, a drugu nisam otkvačio. Bio sam blizu pada. Mislim si koji bi to bio smijeh. 
U štiklicama trčim do svojih tenisica, skidam štikle, skidam kacigu, oblačim tenisice, vežem ih i nastavljam trku. Moja skupina je već dosta ispred mene. Morat ću optimizirat procese u zoni tranzicije. Primjetio sam da mnogi voze bike u istim tenisicama u kojima i trče. Ja sam na preoblačenje izgubio 01:30 u prvom dijelu i sada u povratku bar jednu minutu. Te dodatne dvije i pol minute bi značile koje mjesto niže. U ovom biciklističkom dijelu sam postavio svoj novi brzinski rekord (i max i avg):
Max speed: 41,3 km/h
Avg speed: 31,9 km/h
01:53 min/km (računajući i tranziciju)
Nakon silaska s bicikla, trčanje je vrlo čudno. Noge osjećam kao krakove od lignje. Nekako su lelujave, a imam i dojam da ih više dižem. Pokušavam to staviti pod kontrolu. Ubrzavam da dostignem svoju grupu. Osjećam i grčenja u listovima. Uspjevam im pobjeći. Nisu me zaštekali. Prisjećam se Mrak kombinacije i kako su me zaskočili. Prvo stižem mladog gospodina, pa gospođu i tek mi 182 bježi za metar ili dva. Zadovoljan sam. Pratit ću ga na ovoj udaljenosti i odmarati do zadnjih 500 metara, a tada finiširati. Do okreta na 1.250 metara ga normalno pratim, a onda primjećujem da se udaljenost povećala na tri metara. Osjećam umor i iscrpljenost. Približava se zadnjih 500 metara i potpuno sam svjestan da nemam snage za sprint na kraju i prestizanje. Trčim u tempu, ne želeći isprovocirati kakav grč, a osjećam i bol u prsima, što mi se dugo nije dogodilo. Ovaj zadnji dio od 2,5 km sam otrčao za 11:48, što daje prosjek od 04:43 min/km, što je osjetno lošije od prvog dijela.
Trku sam završio, nisam bio zadnji, a nekako sam se bio pripremio za to. Broj natjecatelja je bio veći od onog što sam ja očekivao. Umor, iscrpljenost, ali i sreća su osjećaji koji su me preplavili. Ekipa je ugodna. Shvatio sam da mi banana teško padne na želudac poslije natjecanja.
Na slijedeća dva kola ZDL neću moći prisustvovati, tako da je vjerojatno da ću 14. lipnja 2009 doći na 4. Novigradski Sprint triatlon (750m plivanja, 20km bicikl, 5km trčanja) ili manje vjerojatno na 14. DUATLON STUBICA (10km, 40km, 5km).
Na kraju jedna pozivnica za ponedjeljak, koju možete odraditi i kao trening: Humanitarna utrka "Sandra, ti to možeš!"
Ne znam kako je prošla ekipa na Labinjoncu, a interesira me.
Post je objavljen 11.04.2009. u 23:59 sati.