Poznavanje vlastite povijesti bi trebalo biti opća stvar za svakog čovjeka. Nebitno da li se radi o povijesti vlastite obitelji i porodice, grada, pokrajine ili naroda u cjelini. U prošlosti se povijest vlastitog roda i poroda u našem se narodu najčešće izražavala preko pučke predaje i pučkih pjesama. Preko idealiziranih stihova o prošlosti svojih predaka, na neki se način održavao virtualni kontakt između njih i njihovih potomaka.
Ma kako to možda izgledalo čudno, naši stari, uglavnom neuki i polupismeni uspjeli su do najnovijih vremena održati priče i pjesme o određenim ljudima i događajima iz prošlosti. Ponekad su njihova sjećanja jedino što nam omogućuje uvid u neke povijesne događaje, ma kako oni do danas bili idealizirani i mitoizirani. Danas imate naših baka i djedova koji su memorirali neku staru pjesmu ili predaju prije pedeset ili šezdeset godina i dan-danas su je spremni bez problema izrecitirati. Takve stvari koje danas postoje samo u memoriji starijih ljudi je u svakom slučaju vrijedno zapisati ili snimiti. Potpuno je jasno da je između naših mlađih generacija i onih starijih nastao diskontinuitet u načinu života i poimanja svijeta i da će brojna sjećanja nestati skupa sa našim starijim ljudima. Stoga ako katkad čujete svoju baku i djeda da znaju neku pjesmu ili predaju, neka vam ne bude teško poslušati i zapisati što govore. Tko zna koliko to može biti vrijedno za vas i vaše potomke, naravno u ono nematerijalnom smislu.
Tu se postavlja pitanje koliko mi danas poznajemo svoju povijest. Zamislite se u situaciji da morate reći deset smislenih rečenica o vrgorskoj Gradini, ili općenito povijesti Vrgorca nekome svome prijatelju ili gostu. Da li bi se snašli i znali što ćete reći? Bojim se da velika većina ne bi znala ni guknit, a zašto, zato što ih njihovi roditelji nisu učili da drže do svoje povijesti, kao i do bilo koje druge stvari u životu koja im nešto znači. Stoga kad postoji mogućnost da se nešto nauči iz neke knjige, bloga, predavanja ili izložbe, bilo bi dobro da roditelji na to upute svoju djecu. Ako je kasno za roditelje, ne mora biti za djecu. Znam ja da ima pametnjakovića koji smatraju da kultura i povijest nisu bitne sastavnice nečijeg života i takvu nakaradnu filozofiju prenose na djecu. No to zasigurno nije dobro za nikoga, i što se to prije shvati, to bolje za sve.
Ako je neki kulturni događaj u Vrgorcu, na primjer otvaranje izložbe starih fotografija Vrgorca, svaki roditelj koji na to ne pošalje svoje dijete, a za to nema nikakvih objektivnih razloga, nije dobar roditelj. Svaki Vrgorčanin koji svoje dijete bar jednom u životu ne odvede na Gradinu ili Paklinu, čisto radi rekreacije, ako ne već kulture, nije dobar roditelj. Osim ako nam nije u interesu stvaranje nacije polupismenih ljudi, a volim vjerovati da nije tako.
Post je objavljen 11.04.2009. u 11:22 sati.