Besputno putovanje Jiddua Krishnamurtija
Helena Petrovna Blavatsky, utemeljiteljica Teozofskog društva, već je 1989. godine nekim svojim učenicima rekla da je svrha teozofije pripremiti čovječanstvo za dolazak gospoda Maitreje, Učitelja svijeta za novo doba, Nakon njezine smrti, Annie Besant i C. W. Leadbeater smatrali su da trebaju nastaviti s tim radom čiji je dio bio i priprema učenika koji će služiti kao sredstvo izražavanja (posrednik, vehikl — op.p.) za Učitelja, kada On dođe. Godine 1909. Leadbeater je u Adyaru, u Indiji, pronašao dječaka koji po njegovoj prosudi u svojoj auri nije imao nimalo sebičnosti. To je bio Jiddu Krishnamurti koji je tada imao 13 godina. Besant i Leadbeater su ga posvojili te je pod njihovim vodstvom prošao kroz intenzivnu obuku, a potom desetogodišnje školovanje u Engleskoj. S njegovom budućom ulogom bili su upoznati ljudi u mnogim državama. Krishnamurti je sa 27 godina imao osobnu viziju koja ga je uvjerila da ga počinje zasjenjivati Maitrejina svijest. Na taj razvoj događaja čekali su Teozofi širom svijeta. Međutim, u 34. godini Krishnamurti je prekinuo svoje veze s Teozofskim društvom i objavio: "Ne želim sljedbenike. Jedino što me zanima jest apsolutno i bezuvjetno oslobođenje čovjeka."
Mary Lutyens, njegova dugogodišnja bliska prijateljica napisala je biografsku trilogiju koja opisuje njegov život — Krishnamurti: The Years of Awakening; The Years of Fulfilment i The Open Door (Krishnamurti: Godine buđenja; Godine ispunjenja i Otvorena vrata). Slijedeći članak izvadak je iz te trilogije u kojem se pokušava slijediti razvoj odnosa koji se razvio između Krishnamurtija i duhovne prisutnosti koja je ispunjavala njegovo biće. Takav je odnos rijetko kada bio tako dobro dokumentiran — Mary Lutyens iskoristila je u tu svrhu Krishnamurtijeve vlastite dnevnike te pisane izvještaje ljudi koji su ga voljeli.
Krishnamurtijev odgoj bio je posve neuobičajen. Rijetkim je ljudima u povijesti tako rano u životu bio dodijeljen status koji je on imao. Tisuće ljudi širom svijeta znale su za njegovo posebno poslanstvo i dodvoravanje je pratilo njegove korake od djetinjstva. Međutim, u njegovoj naravi nikada nije bilo ponosa kao ni misli o osobnoj koristi. Iako mu je zbog štovanja kojim su ga obasipali često bilo neugodno, suočavao se s njime s uljudnošću i dostojanstvom. Taj potpuni manjak samovažnosti bio je očit od njegovih najranijih godina.
Rođen je 1895. godine u Indiji u brahmanskoj obitelji najviše kaste. U djetinjstvu je bio dokraja velikodušan i nije pravio nikakve razlike između sebe i sluga koji su ga služili. Bio je plah i introvertiran; znao je više sati stajati kraj prozora i gledati u daljinu. Maleni kukci, otpalo lišće, kamenje i trava bili su predmeti njegovog dugog i neprekidnog čuđenja. Njegova je narav bila tako nejasna i sanjiva da s ga mnogi u njegovom selu smatrali zaostalim i slaboumnim.
Kada je imao deset godina, umrla mu je majka i činilo se da otac nije bio sposoban brinuti se za obitelj. Krishnamurti je uvijek bio bolestan, ponekad na rubu smrti. Kada ga je Leadbeater pronašao, gotovo sigurno mu je spasio život. Od najranijih dana u njemu je rastao osjećaj posebne zaštite koja ga uvijek okružuje.
S gipkom naravi i dubokim smislom za duhovnost sva učenja s kojima se susretao — Buddhina, Sri Krishnina ili Maitrejina — usvajao je bez otpora ili usporedbe. Činilo se da kroz dijete sav život teče jednakomjerno. S poniznošću i divljenjem poklonio se izvoru Bića koje je osjećao u cjelokupnoj kreaciji. Ta kvaliteta prihvaćanja ostala je s K-om (Krishnamurti je preferirao da ga zovu K i o sebi je govorio u trećem licu.) i u zreloj dobi. Potpuna neustrašivost koja je postala njegova značajka kasnije je na mnofogo načina osupnula svijet.
S 15 godina K je odrasle učenike upućivao u načela teozofije. Sa 16 je vodio međunarodno društvo The Order of the Star in the East (Red zvijezde na Istoku) koje je bilo osnovano da bi stvorilo ozračje dobrodošlice i poštovanja za dolazećeg Učitelja. Pored svakidašnjeg poučavanja kako o običnim tako i o okultnim učenjima, počeo je putovati s Annie Besant i predavati pred publikama širom svijeta.
To su bile teške godine za teozofiju. Vodstvo Helene Blavatsky njezinom se smrću 1891. godine prekinulo, a svijet još nije primio učenja Alice Bailey čije su knjige, koje je nadahnuo majstor Djwhal Khul, posebice opisale put posvećenja (op.p. — ili inicijacije) i ispravan odnos čovječanstva prema Hijerarhiji. U vremenu Annie Besant mnogi su detalji evolutivnog putovanja bili prepušteni mašti, a mašta bi se pak često previše razmahala.
Osobnom kontaktu s Majstorima bila je posvećena pretjerana pozornost, a natjecanje za viši razvojni stupanj postalo je destruktivna sila. Te neuravnoteženosti K-a su duboko uznemirivale i godine koje je proživio u Engleskoj predstavljaju početak njegova velikkoog razočaranja s Društvom, "Majstorima" i duhovnim praksama. Osjećao je kao da gubi tlo od nogama te da mu je oduzet smisao, međutim iz lojalnosti prema svoji dobročiniteljima i određenog unutrašnjeg vjerovanja u ulogu koju treba odigrati nastavio je biti na čelu Reda zvijezde.
Vizija u dolini Ojai
Godine 1922. imao je viziju koje je preokrenula tok njegova života. To se dogodilo južno od Los Angelesa, u planinskoj dolini koju američki domoroci nazivaju Ojai, što znači gnijezdo. Dva tjedna je neprestano meditirao i pred sobom vizualizirao lik gospoda Maitreje pred sobom. Zatim je počeo osjećati jake bolove u vratu i kralješnici koji su bili praćeni dugim razdobljima delirija. Borio se danju i noću, nije mogao ni jesti ni piti i više je puta napustio svoje tijelo i imao jasnovidne vizije budućih događaja. Treću ga je večer nešto dozvalo da iziđe iz svoje male kolibe i sjedne pod biberovo drvo koje se kupalo u mirisu proljetnih cvjetova. Ono što slijedilo opisano je njegovim vlastitim riječima:
"Nakon što sam neko vrijeme tako sjedio, osjetio sam da izlazim iz svoga tijela. Vidio sam sebe kao sjedim ispod, s nježnim, mekim lišćem drveta nad sobom. Bio sam okrenut prema istoku. Preda mnom je bilo moje tijelo i nad svojom sam glavom vidio zvijezdu, jasnu i svijetlu. Zatim sam osjetio vibracije gospoda Buddhe; opazio sam gospoda Maitreju i majstora KH. Bio sam tako sretan, miran i spokojan. I dalje sam mogao vidjeti svoje tijelo i lebdio sam kraj njega. I u zraku i u meni samom bila je tako duboki spokoj, spokoj neizmjerno dubokog jezera... Prisutnost moćnih Bića bila je neko vrijeme u meni, a onda su otišla. Zbog toga što sam vidio bio sam krajnje sretan. Ništa više nije moglo biti kao prije. Pio sam čistu i neokaljanu vodu na samom vrelu života i moja je žeđ bila ugašena... Dotaknuo sam suosjećanje koje liječi svaku svu tugu i patnju; to nije za mene, nego za svijet. Stajao sam na vrhu planine i gledao u moćna Bića. Ljubav u svoj svojoj slavi opila je moje srce; moje srce nikad više neće biti zatvoreno. Pio sam na vrelu radosti i vječne ljepote. Opijen sam Bogom." Važno je učenje. Tko je učitelj, nije važno.
J. Krišnamurti
Leadbeateru je pisao: "Još jednom osjećam da sam u doticaju s gospodom Maitrejom i Majstorom i za mene ne postoji ništa drugo osim da im služim. Čitav moj život sada je posvećen radu i nije vjerojatno da ću se promijeniti." A Annie Besant je pisao: "Osjećam kao da u divljenju sjedim na vrhu gore i da je gospod Maitreja sa mnom. Osjećam kao da hodam po mekanom i namirisanom zraku. Obzor mog života je čist, njegovi su obrisi divni i jasni."
"Proces"
Sljedeći događaj povezan s njegovom duhovnom promjenom bila je pojava koju je uvijek opisivao kao "proces". Proces je započeo je s tri bolna dana njegove vizije i s različitim se intenzitetima ponavljao tokom njegovog čitavog života. Njegov početak pratila je velika bol i izvantjelesna iskustva. Pri prvim takvim manifestacijama K je imao siguran osjećaj prisutnosti, kao na primjer kada je jedne večeri došao gospod Maitreja i poručio mu sljedeće:
Nauči se služiti mi, jer na tom putu ćeš me pronaći.
Zaboravi na sebe, jer tada ćeš moći naći samo mene.
Ne traži Velike kada ti oni mogu biti vrlo blizu.
Ti si kao slijepac koji traži svjetlost sunca.
Ti si kao gladan čovjek kojemu je ponuđena hrana a ne želi jesti.
Sreća koju tražiš nije daleko; leži u svakom običnom kamenu.
Ja sam tu, ako me samo budeš htio vidjeti. Ja sam Pomagač, ako mi dopustiš da pomognem.
Od tog trenutka u njegovu životu pa na dalje svi koji su ga poznavali mogli su osjetiti njegovu sve veću moć. Od tada pa na dalje govorio je iz srca, govorio je bez straha, činilo se da govori iz istine same.
"Zasjenjenje"
Na skupu Reda zvijezde 1925. godine počeo je govoriti o Učitelju svijeta. Rekao je: "On prilazi samo onima koji hoće, koji žele, koji žude." Dok su ga njegovi slušatelji gledali, njegovo se lice iznenada zažarilo. Njegov glas, koji je sada govorio u prvom licu, odjeknuo je rezonantnom snagom: "...Ja dolazim za one koji žele suosjećanje, koji žele sreću, koji žude za tim da budu oslobođeni, koji žude za pronalaženjem sreće u svim stvarima. Dolazim da bi promijenio, a ne porušio stvari; dolazim da bi gradio, a ne uništavao."
Većina ljudi koja je prisustvovala tom govoru zaključila je da je gospod Maitreja u potpunosti ušao u svijest K-a, a u tom trenutku tako se činilo i K-u: "Sjećanje na 28. (dan skupa) trebate čuvati kao dragocjeni dragulj i svaki put kada ga pogledate morate osjetiti uzbuđenje. Tako će, kad se On ponovno vrati, a ja sam uvjeren da će ponovno doći vrlo skoro, to za nas biti još veličanstveniji i čudesniji događaj nego zadnji put. Osjećam se kao kristalna vaza, kao vrč koji je očišćen i u koji sada bilo tko u svijetu može staviti cvijet, i taj cvijet će živjeti u vazi i nikada neće umrijeti."
Reakcija Teozofskog društva
Njegovom pretpostavljenom zasjenjenju dan je velik publicitet. To je, nažalost, samo pogoršalo postojeće neuravnoteženosti u Društvu. Neki teozofi natjecali su se za položaj u dolazećem svjetskom poretku i tvrdili da imaju pristup najvišim razinama duhovnog svijeta. Natjecanje se pojačavalo — jedan je učenik čak tvrdio da je u tri dana napredovao za tri stupnja posvećenja. Za dolazeći rad izdali su javne objave o izboru deset od dvanaest apostola. Svi su bili teozofi.
Nemir koji ga je okruživao K-a je ponekad zabavljao, a ponekad činio malodušnim. U svojim narednim govorima pokušao je svojim drugovima pokazati pravilniji put, put usmjeren prema unutra, koji odbacuje sve osim Božje iskre u duši. Tokom vremena njegovo je izražavanje postajalo sve apstraktnije, kao da pokušava doseći onkraj područja fizičkog i dotaknuti srž izvora Bića koje daje život svim oblicima.
"Kada sam bio mali dječak, vidio sam Sri Krishnu s flautom, onako kako ga prikazuju hinduisti, budući da je moja majka bila poklonica Sri Krishne. Kada sam odrastao i upoznao biskupa Leadbeatera i Teozofsko društvo, počeo sam viđati majstora KH, opet u obliku koji su postavile pred mene. Majstor KH tada mi je značio sve. Kasnije, kako sam odrastao, počeo sam viđati gospoda Maitreju. Sada sam, u zadnje vrijeme, više puta s njim vidio Buddhu, i biti s njim bila je moja radost i blaženstvo."
"Upitali su me, na što mislim pod "Ljubljenim". Dat ću značenje, objašnjenje, koje ćete protumačiti kako želite. Za mene je "Ljubljeni" sve — to je Sri Krishna, to je majstor KH, to je gospod Maitreja, to je Buddha, a ponekad je onkraj svih tih oblika. Je li važno kakvo mu ime dajete? Vas muči postoji li takva osoba kao što je Učitelj svijeta koji se manifestirao u tijelu određene osobe, Krishnamurtija: No, u svijetu se nitko neće mučiti tim pitanjem. Moj Ljubljeni je otvoreno nebo, svijet, svako ljudsko biće... Sjedinio sam se sa svojim Ljubljenim, i moj Ljubljani i ja zajedno ćemo hoditi po licu zemlje. Ljubljenoga nećete razumjeti sve dok ga ne budete mogli vidjeti u svakoj životinji, u svakoj travnatoj biljki, u svakom čovjeku koji pati, u svakom pojedincu."
Odricanje
Kada se počeo udaljavati od teozofskih učenja, pretkazao je: "Svi će me napustiti." Svoja iskustva s Majstorima počeo je nazivati "incidentima", a rituale posvećenja opisao je kao posve nevažne u traženju Istine. "Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći — ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da si za cilj postavite Život sam, umjesto da imate posrednike, gurue, koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti."
Godine 1929. raspustio je Red zvijezde. Red je tada imao 60.000 članova, raspolagao je s velikim novčanim svotama i posjedima širom svijeta, od kojih su mnogi bili namijenjen K-ovom budućem radu. Tada je imao 34 godine.
Odlomci iz zaključnog govora pred Teozofskim društvom:
"Tvrdim da je Istina zemlja bez putova i ne možete joj pristupiti nijednim putem, preko nijedne religije ili sekte. Ne želim pripadati nikakvoj duhovnoj organizaciji; molim vas, shvatite to. Ako je organizacija osnovana s tom svrhom, ona postaje štaka, slabost, okov, osakaćuje pojedinca i sprječava njegov rast, sprječava ga da uspostavi svoju jedinstvenost koja leži u njegovom vlastitom otkriću te apsolutne, neuvjetovane Istine.
To što ne želim sljedbenike nije nikakvo veličanstveno djelo, ozbiljno to mislim. Onoga časa kada počnete nekoga slijediti, vi više ne slijedite Istinu. Osamnaest godina ste se pripremali za taj događaj, za dolazak Učitelja svijeta. Osamnaest godina ste organizirali, čekali nekoga tko će unijeti radost u vaša srca — tko će vas osloboditi — i pogledajte što se sada događa. Iskreno promislite, pogledajte u sebe, i otkrijte je li vas to uvjerenje promijenilo, jeste li postali slobodniji, veći, opasniji za svako društvo koje se temelji na pogrešnom, lažnom i nebitnom.
Duhovnost svih vas ovisi o nekom drugom, vaša sreća o nekom drugom, vaše prosvjetljenje o nekom drugom. Navikli ste da vam drugi govore koliko ste uznapredovali, koji je vaš duhovni status. Kako djetinjasto! Tko, osim vas samih, može reći jeste li nepokvarivi? Ja tražim one kojim me pokušavaju razumjeti, koji žele biti slobodni od straha od religije, straha od oslobođenja, od ljubavi, smrti, slobodni od straha od života samog. Možete osnivati nove organizacije i očekivati nekog drugog. To me se ne tiče, kao ni stvaranje novih kaveza, novih ukrasa za te kaveze. Jedino što me zanima jest apsolutno i bezuvjetno oslobođenje čovjeka."
Malo ih je bilo koji su mogli dokučiti tu slobodu, i, nažalost, oni koji su godinama upozoravali da će Kristov dolazak izazvati sva postojeća uređenja, sami su se pokazali nesposobnima prihvatiti taj izazov kada je on stigao. U Teozofskom društvu zavladala je opća pomutnja.
K se nikada nije osvrtao prema natrag. Ono što je učinio, učinio je s ljubavlju i bez traga žaljenju. Istina koja je rasla u njemu bila je njegova jedina briga; prisutnost koja je ispunjavala njegovo biće bila je njegov jedini vodič. Iz te istine došlo je suosjećanje za svako živo biće. Iz tog unutrašnjeg vodstva poniklo je učenje koje je presijecalo korijenje vezanosti koje osakaćuju čovječanstvo tisućama godina.
K je nakon toga živio još 56 godina. Tokom svih tih godina je poučavao — preko svojih predavanja, svojih knjiga i preko škola koje je utemeljio. Iako ga je, kako je sam bio pretkazao, većina njegovih prijatelja napustila, njegovi su govori bili jednako dobro posjećeni. Gotovo svake godine proputovao bi čitav svijet. Umjesto da predaje, radije bi se sa svojim slušateljima posvetio istraživanju te ih upozoravao da ne prihvaćaju slijepo sve što govori nego da pogledaju duboko u svoja srca i tamo pronađu istinu.
"U trenutku kada personificirate duhovnu moć u sebi, počinje proces uništenja. Osjetit ćete oko sebe štetne sile. To je univerzalni zakon. Um se ne smije personificirati. Duh se ne smije personificirati."
Maitreja
Učenja
Sva njegova učenja usmjerena su na teme o slobodi i svjesnosti. Strah, smrt, Ljubav, misao i vrijeme, sve to može biti zatvor, i čovječanstvo može odlučiti hoće li napustiti svoja ograničenja ili ostati mučeni zatvorenik. Jer su potpuno iskreni, njegovi su uvidi zapanjujući. K pokazuje da iskustvo, kada nije zasnovano na čistom promatranju, lako može postati iskrivljeno, kada se u misli umiješa prošlost sa svojom nagomilanom krivnjom i boli, ili budućnost sa svojim prikrivenim interesima za vlastitu korist.
Utopije i vizije osobne savršenosti, obećana nebesa sanyasina i sveca — sve to sadašnjost lišava njezine moći. Svatko stvara vlastiti put za bijeg od patnji svijeta. Tu patnju nije izumio neki bezobzirni Bog nego svako pojedino ljudsko biće koje nastanjuje Zemlju. Na taj način je svatko odgovoran za njezino razrješenje.
Rješenje se rađa u čistoj svjesnosti. K je naziva svjesnost bez izbora, prihvaćanje života bez otpora ili predrasuda, bez da sebi ponudimo bilo kakvu mogućnost bijega. To potpuno "poštenje uma" postaje potpuno prodiranje u srce onoga što jest. Čovjek koji može razlučiti između istine i laži, koji se može suočiti sa svom svojom veličanstvenošću i svom svojom sramotom, počeo je istinski oslobađati samoga sebe.
Prisutnost
Kamo god da je išao, mnogi su ljudi primjećivali energiju koja ga je okruživala. U intimnim trenucima, kada je bio okružen najbliži prijateljima, K bi se iznenada ustao, pogledao oko sebe i rekao: "Osjećate li to u prostoru?" Lutyens ga je jednom pitala "Što Što je "to"? Znam da ste se uvijek osjećali zaštićeni, međutim tko ili što je to što vas štiti?" "Tu je, kao da se nalazi iza zavjese," odgovorio je i pokazao rukom. "Mogao bih je podići, no čini mi se da to nije moj posao."
Godine 1961., 12 godina kasnije, K je radio bilješke o "toj stvari" koju je nazivao mnogim imenima — "neizmjernost", "drugi", "svetost", "blagoslov". Posjeti "drugoga" uvijek su bili povezani s boli kojoj se nikad nije opirao. Bilješke su bile zapisane običnom olovkom i s gotovo nimalo brisanja. Bile su objavljene u knjigama Krishnamurti Notebook i Krishnamurti Journal. Te bilješke su poezija najviše razine preko koje imamo privilegiju podijeliti s velikom dušom njezino sjedinjenje s beskonačnim.
"Prostor se ispunio tim blagoslovom. To je bilo središte cjelokupne kreacije; to je bila pročišćujuća ozbiljnost koja je očistila mozak svake misi i osjećaja; ta ozbiljnost bila je kao munja koja sve osvjetljava i spaljuje; njezina dubina bila je neizmjerna, bila je nepokretna, neprobojna; čvrstoća laka poput nebesa. Prisutno je bilo neograničeno božanstvo i mir koji je bio bit svog kretanja i djelovanja. Nijedna vrlina nije je dotaknula jer je bila dokraja prolazna, i stoga je imala nježnost kakvu imaju sve nove stvari; bila je ranjiva, uništiva, a opet iznad svega toga. Bila je čista, nedirnuta i tako vječno, smrtno lijepa.
Iznenada je ta neznana neizmjernost bila tamo, ne samo u sobi i na drugoj strani, nego i u najdubljim predjelima onoga što je nekoć bio um — ta neizmjernost nije ostavila traga, bila je tamo, čista, moćna, neprobojna i nedostupna; njezina moć bila je oganj koji iza kojega ne ostaje pepeo. Pratilo ju je blaženstvo."
Kada je imao 85 godina, u dnevnik je zapisao sljedeći doživljaj. Opisao je vrhunac meditacije koja mu se u dubini noći otkrivala više godina: "U dubokoj tišini jedne noći probudio se i spoznao nešto sasvim drukčije i novo. Kretanje je doseglo izvor cjelokupne energije. To se nikako ne smije zamijeniti s bogom ili s najvišim principom, Brahmanom, jer to su samo projekcije ljudskog uma nastale iz straha i žudnje, nepopustljive želje za totalnom sigurnošću. To nije ništa od toga. Želja to nikako ne može doseći, riječi to ne mogu opisati, misli ne mogu zaplesti u niti svoje mreže. Netko bi mogao pitati, s kakvom sigurnošću možeš tvrditi da je to izvor cjelokupne energije? Čovjek može samo s potpunom poniznošću odgovoriti da je to tako."
Tko je Krishnamurti?
Mary Lutyens poznavala je K-a otkada je imao tri godine. Njezina obitelj bila je duboko i intimno povezana s njegovim životom. Pa ipak, ni ona ni itko drugi nikad nije potpuno razumio bit njegove snage. Na kraju knjige Krishnamurti: The Years of Fulfilment (Keishnamurti: Godine ispunjenja), Lutyens se upustila u istraživanje "fenomena K".
Kako je, pitala se, taj sanjivi dječak, kojeg su neki smatrali retardiranim, mogao dati tako originalna i duboka učenja? Je li tamo postojao nekakvo univerzalno vrelo mudrosti iz kojega je naučio piti? Da li je bio proizvod evolucijskog procesa koji se odvijao mnogo života? Ili je točno da je u svim tim godinama Maitreja, djelomično ili u cijelosti, nastanio njegovu svijest.
K je smatrao da vjerojatno nema načina na koji bi sam mogao odgovoriti na to pitanje, jer: "Voda nikada ne može spoznati što voda jest," međutim ohrabrivao je druge da istražuju. "Ako dođete do odgovora," rekao je, "ja ću ga podržati." Po njegovom mišljenju, važne su bile dvije stvari — prazan um, kakvog je imao od djetinjstva, i osjećaj zaštićenosti koji ga je uvijek pratio.
Govoreći o sebi, K je rekao: "Kako je moguće da se ovaj prazan um nije ispunio teozofijom itd? Zašto se nije uprljao svim tim laskanjem? Zašto nije postao ciničan, ogorčen? Kroz čitav život, ta je praznina bila čuvana, zaštićena. Kada ulazim u zrakoplov, znam da se ništa neće dogoditi... to je izvanredno... Ta stvar mora da je rekla: 'Praznina mora postojati ili Ja — to — ne može funkcionirati.'"
Bilo bi lako reći da je gospod Maitreja pripremio ovo tijelo i očuvao ga praznim. To bi bilo najjednostavnije objašnjenje, premda se u najjednostavnije treba sumnjati. Sljedeće bi objašnjenje bilo da je K bio u vezi s gospodom Maitrejom i Buddhom i rekao: "Predajem se: ovo je važnije od mog nižeg ja." Međutim, dvojim i u to. Implicira dosta praznovjerja. Nekako ne zvuči istinito, ispravno. Gospod Maitreja vidio je ovo tijelo s izrazito malim egom, želio se manifestirati kroz njega, i zato ga je čuvao neokaljanim? Dakle, što je istina? Ne znam. Zaista ne znam. Sljedeća posebna stvar u svemu tome je da je K-a uvijek privlačio Buddha. Je li taj izvor Buddha? Ili gospod Maitreja?
Lutyens ga je ispitivala o njegovim učenjima. Da li ih je dao on sam, ili ta tajanstvena sila? Odgovorio je: "Budimo jasni. Da sam s namjerom sjeo da bi to zapisao, dvojim da bi išta mogao učiniti." To je fenomen tog momka, koji nije obučen, koji nije bio imao discipline. Kako je dobio sve to? To je poput — koji je biblijski izraz? — otkrivenja. Događa se čitavo vrijeme dok govorim: "Najprije je tu osjećaj praznine, a zatim se nešto dogodi."
"U svemu tome postoji neki činitelj koji nije čovjekovo djelo, koji nije djelo osobnosti. Kada bi tu stvar upitali što je, ne bi odgovorila. Rekla bi: "Premalen si." Pokušavamo li dotaći misteriju? Onoga trenutka kada je shvatite, prestaje biti misterija. Međutim, svetost nije misterija. Dakle, pokušavamo odstraniti misteriju i doći ravno do izvora."
Lutyens je bila sklona mišljenju da je K-a od 1922. godine koristilo nešto vanjsko, međutim sam K je više puta rekao da misao nikako ne može objasniti ono što se nalazi iza nje. Možda K-ova sloboda i misterija leže u njegovoj avanturi u svjetove iznad nas, ne samo iznad oblika i misli, nego i onkraj vremena i prostora. Možda je njegov put išao kroz tu "besputnu zemlju" intuicije u kojoj prebiva kako vječna ljepota tako i sjedinjenje s cjelokupnim postojanjem. Kada sami pronađemo tu zemlju, možda ćemo razumjeti njegovu tajnu.
Smrt
Krishnamurti je umro 1986. godine, u dobi od 90 godina, u dolini Ojai, kraju gdje je rođena njegova vizija. Bio je okružen samo nekolicinom najbližih prijatelja. Njegovo mrtvo tijelo bilo je zavijeno u svilu, s kitom bijelih kamelija uz njegove noge. Njegov pepeo prosut je u tri različita kraja koji su mu bila najviše pri srcu, tako da nitko ne može podizati svetišta i štovati njegove posmrtne ostatke.
Često se pitao je li njegov život pripomogao smanjivanju patnji svijeta koji ga je okruživao. Međutim, sve do kraja nije prestajao učiti, kao i svi drugi — Veliki i Čuvari naše evolucije — koji tiho svjedoče i nastavljaju sa svojim radom te se neprekidno razotkrivaju čovječanstvu, koje je često previše slijepo da bi progledalo.
Rekao je da je "Prisutnost" u zadnjih nekoliko godina njegova života uvijek s njim. Zavjesa koja je skrivala pogled na nju dotada je postala tanka koprena. Čini se da je njegova smrt bila samo malen korak preko te koprene i njegov ulazak u život na drugoj strani, gotovo nezamjetljivi odlazak iz života koji je dao svijetu.
NAPOMENA: http://www.share-international.net
Objavljeno i i preuzeto sa MAGICUSUA - gemini1
http://www.magicus.info/hr/magicus/autor.php?id=10753
Post je objavljen 11.04.2009. u 06:19 sati.