Tako to ide. Red samoljublja, red samomržnje, red mentalnih probavljanja i red eksperimenata.
A ŠTO KADA DOSADITE SAMI SEBI ?!?
Ovo proljeće, taj pelud u zraku, sunčane naočale na finim damama i znojni kolutovi na odijelima ne tako fine gospode, taj osjećaj slobode kad pomirišem zrak prepun smoga sa svog balkona, sa SVOG trećeg kata...jer sada sam tu, i planiram ostati...Zagreb je po prvi put moj...
Ne mogu pisati. Baš to me sprječava. To...i nije opravdanje.
K vragu, gubim misli, rasipaju se kao staklene perle. Samo, Hesse bi se u grobu da vidi u koju sam se kašu zabrtvila.
Ali neka.
Možda dan ima 24 sata. Ja ih rastegnem na 30.
A stignem se i naspavati (recimo...)
Sjedim tako na poslu, hodnikom odzvanjaju (pre)glasni nadobudni Španjolci kojima sam preporučila rakiju kao CROATIAN NATIONAL DRINK.
Opasno ću zavoljeti ovaj posao. I ovaj način života. I subotnja jutra uz poeziju,
i subotnje popodnevne šetnje po parkovima
i opijanja
i raspakiravanja
i razbijene šalice
i nekvalitetan duhan
i nedostatak tehnologije
i stan na Savici :-)
i vino koje to nije
i moj glas u eteru
(nisam li narcisoidna?)
(zbilja dobro zvuči)
***
mozaik se preslaguje
iznova i iznova
ima svoju moć
***
hajde, dođi sad
***
svaku misao je umor pojeo
***
laku noć
***
"...where troubles melt like lemon drops, way above the chimney tops, that's where you'll find me..."
***
Post je objavljen 11.04.2009. u 03:32 sati.