Return to me my heart,return to me my sanity...But break my heart before you give it back to my hands...To my dark chest...Return to me my kisses and my warm arms...Dunno why I fear so much,I just can't understand...Why you couldn't fear me?Be afraid of me?Go away,my love...You must me so sick and tired,aren't you?...I don't wanna forget how it feels without lithium...Without you,my only one...But I wanna remember every second,every your heartbeat...every smile and change of your eyecolor...I wanna remember that few snowflakes in your blonde hair...It means a lot to me...Dunno why I love it so much...Dunno why I love the smell of your jacket...Dunno why I love the sweetness of your blood...I love every color of your eyes...Grey...Dark green...the color of frozen grass...leaves with the frost...dark deep ocean...I love the way you laugh...I keep your photograph,and it serves me well...I imagine like you are here every hour when I sleep...Like a perfect illusion behind my back,arms wrapped around my waist...
Heh...Mojih čitatelja nema baš mnogo od kako sam malo rijeđe ovdje...Nisam mogla javit se prije...Bila sam dosta prazna i bezlična,kao duh...Nitko me nije primjećivao...Taman kada sam iščekivala dan kada ću ponovno biti u zagrljaju svog voljenog,dogodio se preokret u mom životu.Čisti kolaps...Kolaps i mrak u cijelom mom svijetu.Samo mi se zacrnilo pred očima i vidjela sam kako padam...a on me nije uhvatio...Heh...Kako da se ustanem?Kako da se rodim poput feniksa iz svog vlastitog uništenja ako on ne želi skupiti moj pepeo u hrpu kako bih bila cijela?Htio me štititi,inzistirao je na tome,a kada sam mu to dopustila,samo se okrenuo i otišao iz moje stvarnosti i postao čisti prekrasni san iz kojeg se sinoć nisam željela probuditi.
Zar je logično ostaviti voljenu osobu samu kada joj najviše trebaš,koliko god ti slomljen bio?
Zar je teško pružiti samo iskren zagrljaj i ispuniti obećanje?
„Neću dati da ti itko više naudi...Plakat ćeš samo suze radosnice jer ja neću dopustiti da ti se išta loše dogodi...Volim te,iako te ne poznajem dugo...“
Zar je to logično prekršiti?Onda ja nisam logična...Nisam povukla svoje riječi...
Rekla sam mu svaku sitnicu koju sam iz svog srca mogla opisati...Da je prekrasan...Jedinstven...Da volim kada pogleda u nebo,osmjehne se suncu i počne hodati unatraške...Da volim njegov djetinjasti poriv za sladoledom i gađenje prema rum pločicama koje ja obožavam...Da volim njegove oči koje mjenjaju boju prema vremenu i raspoloženju...Najviše volim kada poprime boju tirkiza i safira...Kao da je on zaista moj ocean i moja uzburkana površina...Ono nešto djetinjasto što sam davno bila prisiljena odbaciti...Moja inspiracija za novele i za roman koji sada pišem...Moj kraljević,dio moje još neistražene prošlosti,mog prošlog života...Nešto što je rođeno da bi bilo dio mene i dio sveg svijeta kojeg veseli samo jedan njegov osmjeh ili treptaj njegovog oka...Tek nestašno skakutanje po cesti,poštapalica „vamo-tamo“ i njegova savršena sjena između jagodica i donje čeljusti koja daje njegovom licu nešto zanosno i strastveno,što uzburka ono nešto u meni i navire krv u moje usne.Ta besmrtna ljepota koja pršti izvana i iznutra...Nešto što me iznova fascinira i zasljepljuje.Kao Edward Cullen u životu običnih smrtnika.Ne mogu opisati ovo što osjećam,jer to samo Ratko može razumjeti...On zna zašto sve ovo pišem iako mu nisam ni rekla da će ovaj post ikada biti objavljen.Nisam željela ispasti slaba pred Saphirom...
Ali sada mi nije stalo...Nije mi stalo ni koliko puta sam mu sve ovo ponovila...Želim da svi znaju...Da svi osjete...
(U redu,sada sam malo previše skrenula s teme...Dobivši njegovu fotku od svoje bestice,zaslijeplila sam samu sebe...Oči su mu na fotki opet safirne...Prekrasne i duboke...No,dosta sad...huh...)
Darkmana i mene su dijelili kilometri,a Saphiro je praktički dva koraka od mene svakog dana,ali nikad se ne vidimo.Nekad ga izbjegnem...Moji frendovi su vidjeli to.Osobito onog dana kada sam ga ugledala ispred sebe i prestravljeno šmugnula u trgovinu.Tina ga je željela zaustaviti i reći mu da sam ovdje,da me uhvati i da priča samnom,ali zaustavila se na vrijeme...Prošao je ležerno,kao i uvijek,sa onim prekrasnim sjajem u očima...Zahvalna sam joj na tome jer nisam bila u stanju govoriti kada sam izašla iz trgovine.Samo sam praznog pogleda gledala iza sebe...Gledala sam ga kako odlazi i poželjela da ovaj grč u grlu nestane i da se sjetim kako udahnuti.U mislima mi je preletjelo njegovo lice i poželjela sam da izblijedi iz moje glave,a zapravo bi za njega bilo najbolje da izblijedim JA.Ja sam ta zbog koje mora prolaziti kroz nešto što ga uopće ne zanima i što ne želi.Ali slučajnosti ne postoje...Kad tad bi on postao dio mog života,nešto naizbrisivo poput Endymiona kojeg još uvijek viđam na Zelenjaku...No ipak,za Saphira bih dala sve,čak i ono što me zadnje drži na ovome svijetu...Moj život...Tko zna na što ovom rečenicom mislim,biti će više upućen u priču...
Zar nije jadno to što je prekršio obećanje?Zar nije jadno od mene što sam zagrizla?Zar je to LOGIČNO?Draga moja prijateljice,rekla si mi za Pernara „Ti si samo fkt zagrlizla,ja nisam...ti razmišljaš srcem,a ja razumom...zato i padneš na budale“.Well,ja Saphira ne bih nikad smatrala budalom.Dapače,on je vrlo inteligentno biće...Da,biće...Ne čovjek,nego biće...S ovom rečenicom želim posebno njega razljutiti jer zna o čemu govorim...Možda mu se gadi ono što sam mu rekla,ali time mu se gadim i ja,djevojka koju je usrećio na četiri sata,a onda se posve zatvorio prema njoj...Djevojka kojoj je rekao „Volim te“ a nije tako mislio...
Zar je LOGIČNO reći ono što ne misliš,a da se radi o riječima poput „volim te“?LOGIKA koju ću cijelo vrijeme nabijati na nos ne postoji.Barem ne u mom svijetu.Možda previše „dramatiziram“...Možda sam previše „posesivna“...Možda previše pričam,a malo radim...Kako da išta napravim kada ne mogu...Nikada mi nije dao da mu pokažem koliko mi znači,a ja nisam mogla...Bojala sam se da mu ne naudim,a to se upravo dogodilo.Pitala sam ga,“Znaš li da ti moja ljubav može mnogo dati,ali i mnogo nauditi?“...Bio je svjestan svega,no ipak mi je odbio pomoći.Padala sam,a on je samo gledao kao da ga nije briga.A ja bih samu sebe pustila da padnem samo da bi njega podignula gore...Zar je to moje ponašanje LOGIČNO ili je to samo kemija u mozgu...?
Žao mi je što nisam uvijek sretna...
Žao mi je što ti ne mogu pokazati koliko mi značiš...
Žao mi je što sam ti dopustila da vladaš mojim umom...
Žao mi je što te želim zaštititi...
Žao mi je što sam ovdje kada me trebaš,a nikad naglas ne tražim tebe da dođeš kada ne mogu dalje...
Žao mi je što nisi popio dovoljno da mi kažeš da me voliš...
Žao mi je što si crystal...
Žao mi je što nisi samo meni dragocjen...
Žao mi je što ću dati sebe da te „oni“ ne bi taknuli...
Žao mi je što sam te voljela...
Žao mi je što te još uvijek volim...
Zar je LOGIČNO tražiti oprost za ovo što sam navela?Zar je LOGIČNO tražiti oprost za pjesmu i novelu koju sam za njega napisala?Logika...bwah...To kod mene ne postoji...
Zar je LOGIČNO da radije ne osjećaš ništa nego bilo šta?Ja ću radije patiti nego da me ništavilo proguta...Zar je LOGIČNO mjenjati se za 180° zato što netko ne može dati samo jedan iskreni zagrljaj kada plačeš i zato što ne može podnjeti da si i ti nekad na rubu?Ne...VOLI ME OVAKVU KAKVA JESAM ILI ME NE VOLI UOPĆE...To pravilo je oduvijek kod mene vrijedilo.Draga prijateljice,znam da si mi samo htjela pomoći,ali ni za jednog dečka ja ne želim izgubiti pravu sebe...Mističnu,čudnu i jaku sebe koja drži mnogo osoba na svojim ramenima.Nicole mi je rekla da ako Saphira dovoljno ojačam da će on štititi mene,a ne ja njega.NE ŽELIM.Ne sada...Imao je priliku zaštititi me...Samo da se sakrijem u njegovom zagrljaju...Udahnem miris duxe koji pamtim od one subote kada sam nakon dugo vremena imala iskreni osmjeh na licu.To bi me štitilo od svake crne magije koja mi sada ne da mira...Nevermind,my only one...Nevermind...
Gledam tu prokletu fotografiju i tražim manu koju bih mogla pretvoriti u mržnju...Ali nema je..Proklete motherfucking mane NEMA.Je li to LOGIČNO?Zar je logično da se baš ni jedne mane ne mogu sjetiti?To nije kemija u mozgu...To ne može biti to...Isklesan iz samog bijelog mramora...Oči poput oceana...Usne pune i savršenog oblika...Sjena između jagodica i donje čeljusti koja me tako opčinjava...Pokušavam biti oštra,ali ne mogu...Prije nekoliko minuta sam to rekla i tebi,prijateljice...Rekla sam ti da se ovo ne odnosi na tebe...I ne odnosi se...Ali pišem tebi...
I sada,kad sam prazna,više nemam riječi koje bi stale na ovaj unos posta...Da nastavim pisati,cijeli blog ne bi bio dovoljan...zašto pisati kada se sve to već zna...Ionako nisam u stanju povrijediti ga ovim postom dovoljno da mi kaže da me mrzi i ode od mene...Dio mene smatra da bi to bilo najbolje za njega,a dio mene žudi za njegovom blizinom i ne pušta ga...Znam da s njim odlaziš i ti...A i dva komadića moje ionako rastrgane duše,ako je uopće više imam...
Nadam se da ti se novela svidjela,draga moja...Nadam se da si vidjela u njoj ono što on nije...Volim te najviše,prijateljice...Ali to već znaš,zar ne Lucy?Ako ti voliš mene,ne pokušavaj mi pomoći...Rekla sam ti zašto...Don't try to fix me...I'm not broken...I don't want it...I still love him...Someday,I will fix it on my own...Not yet...
Znate li kraj Final Fantasy(mislim da je FF2,nisam sigurna...) kada nemate dovoljni postotak...I onaj susret Yune i Tidusa,kada ona potrči da ga zagrli,a samo prođe kroz njega...
Eh...
Yuna je izgubila Tidusa...
Kraj priče
The End
Fin
Mood:Pissed off y muy triste
Song:Taylor Swift-Love Story(obavezno pogledajte spot...Osobito ti,Lucy...Isti je kao i novela...)
James Morrison feat.Nell Furtado-Broken Strings <3<3<3
Post je objavljen 10.04.2009. u 17:15 sati.