-Što si sad to izmislio, djede? – u čudu gleda mi Ivica preko ramena..
-Pa, mislim, da nisam to izmislio – „branim“ se ja.. – samo pokušavam razmišljati...ako nositeljima pisama kažemo, da su „pismonoše“, nositeljima luči (svjetla, prosvijećenosti...) kažemo „lučonoše“, i slično – izgleda mi logično, da onima, koji nose reklame kažemo „reklamonoše“...
-Onda je i Brankova mama reklamonoša – zaključuje Ivica
Kako i tko postaje reklamonoša
– Pričao sam ti o mome prijatelju Branku - nastavlja Ivica - koji je uvijek nekako tužan i šutljiv. Mama mu je radila u tvornici konfekcije i dobila otkaz. Tražila je posla na raznim mjestima, ali uzalud. Najčešći odgovor je bio, da je prestara, a zapravo sa dvadesetak godina rada ima puno iskustva i mogla bi biti vrlo korisna u tvornici – i po produktivnosti i prenoseći svoje iskustvo mlađim radnicima..Ali, uzalud!
-Ja mislim, da je tome uzrok često govorenje političara, kako treba mlade zapošljavati, jer su oni „svježe školovani“, a stariji radnici ne znaju raditi na suvremenim strojevima... To je i jedan oblik dodvoravanja mladima...Kao da čovjek sa stažom ne može vrlo brzo naučiti i rad na novom stroju!-Branko ima stariju sestru studenticu i starijega brata, koji pohađa strukovnu školu za obradu drva. Otac je zaposlen na željeznici sa skromnom plaćom.
U upravi je potpisala ugovor i od tada redovno dva puta tjedno raznosi reklame po kućama... Nije neka plaća, ali uz suprugovu plaću bit će ipak nešto više...
Trgovačka društva reklamonoških usluga
Gdje god je potreban organizirani ljudski rad, nađu se ljudi, koji u tome vide mogućnost zarade upošljavanjem radne snage za pružanje potrebnih usluga uz određenu vlastitu dobit. „Onako usput“ sam čuo za takove dvije uslužne organizacije... One „zapošljavaju“ reklamonoše uz sklapanje odgovarajućih ugovora, nude njihove usluge zainteresiranima, plaćaju njihov rad i vode druge poslove...
Tako veletrgovački lanci s njima ugovaraju reklamonoške usluge. Te uslužne organizacije vode kompletnu uslugu: raspoređuju reklamonoše na „radna mjesta“ i razvoze ih na njih, dovoze im reklamni materijal, nadziru ispravnost rada, i td.
Tako jedna takova firma ima nekoliko desetaka stalnih zaposlenika i nekoliko stotina reklamonoša (distributera) na području cijele naše države.
Za distributere se može prijaviti osoba ispunjavanjem odgovarajućeg dosta opširnog upitnika, iz kojega je vidljivo – između ostaloga – i status u zavodima za zapošljavanje, posjedovanje mobitela, automobila....Firma se korisnicima
reklamira i mogućnošću non-stop rada ... To znači, da su distributeri (reklamonoše) stalno „na raspolaganju“ u bilo koje vrijeme.. Čovjek se pita – u kojem vremenu mi to živimo – ako poslodavac raspolaže cjelokupnim vremenom, pa i životom zaposlenika !! Da li je to feudalizam, ili robovsko društvo...., ili, možda, uvod u novi komunizam i novu komunističku revoluciju, u kojoj žrtve mogu biti i potomci ovih poslodavaca? Koji je novac toga vrijedan?
Primljene distributere podučit će o osnovnim pravilima rada, odnosa s građanima, itd...
Poslom distributera reklama bave se osobe (uglavnom žene) različitih stupnjeva obrazovanja – najviše srednjeg, ali i fakultetskog..., koje su zbog nevolje i stjecajem prilika prihvatile taj posao. A ljudi se prema njima često odnose kao prema predmetima...
To rade
Uvjeti rada
Kada je reklamni materijal u tiskari gotov – a o tom se mora raznosač (ica) sam telefonom raspitati ili na unaprijed određen način krenuti na posao... „reklamonoše“.
Reklame se „moraju“ raznositi u svakojakim vremenskim uvjetima u svako godišnje i dnevno doba...
Reklamonoše prolaze pokraj nas ili mi pokraj njih, i ne osvrćući se na njih... I ne pitamo se, koliko briga oni nose sa sobom od kuće do kuće. Neki se ljudi ljute na njih, jer ih „zatrpavaju“ kojekakovim „papirima“, kao da je to njihova odluka.. U nekim stambenim zgradama domari postave posebne kutije za „njihove“ reklame, pa nema razloga za ljutnju...
Organizacije, kojima je to ditribuiranje osnovna djelatnost, imaju razrađen način rada.
Pokušao sam s nekim od njih razgovarati o njihovom radu i životu, ali oni /one to izbjegavaju izgovarajući se, da „nemaju vremena“ za razgovore, ili neka „pitamo šefa“. Razumio sam, ne žele imati neprilike s poslodavcima, jer „nisu ovlašteni davati izjave“, nisu „glasnogovornici/ce“....Čak sam primijetio „u pozadini“i nadglednike, koji su sumnjičavo gledali pokušaj razgovora s distributerom...s kojim sam htio sjesti, popiti kavicu, odmoriti se....
Utjecaj posla na zdravlje
Ako reklamonoša u pravilu
O tome bi trebali brinuti i radni inspektori...
Utrošeni rad i zarada
Zanimalo me u prvom redu, koliko one/oni vremena rade i koliki put prelaze. One o tome ne govore, pa sam jednom automobilom krenuo neopazice „pratiti“ jednu „sredovječnu“ reklamonošu. Vozikao sam se kojekuda, pokušavajući pogoditi, kojim će smjerom krenuti noseći svoj tovar „papira“, pokušavajući procijeniti,
hodajući tako prvi put preko 8 sati, a drugi put skoro 10 sati
Koliko svoje odjeće i obuće poderu tokom – recimo, tri mjeseca ? Koliko kartica za mobitel...?
Kako reklamonoše moraju za vrijeme rada i jesti, trebalo bi vidjeti i „isplativost“ toga rada... Da ne spominjem trošak njene obitelji i cijelog društva u njenom odrastanju i školovanju – za ovako jeftin posao...
Socijalni status reklamonoša
Jasno je, da korisnici njihovih usluga žele što jeftinije usluge, pa ih neki upošljavaju „na crno“, da ne bi za njih plaćali doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje... Jasno, to im se onda ne računa ni u mirovinski radni staž. ..Koliko radne i socijalne službe vode o njima brigu...? Prepuštaju li ih „samima sebi“ i samovolji poslodavaca ?... Ipak su to ljudi, pripadnici našega društva, koje je i Ustavom deklarirano i kao socijalno...
Post je objavljen 09.04.2009. u 14:54 sati.