Svaki dan, ja i Bono obilazimo obližnje livade i šumarke šetajući se. Svako se bavi svojim zadovoljstvom.Ja berem šparuge, on trči, petlja mi se pod noge, zapišava grmove i njuška okolo. Malo se posvadimo ako zbriše dalje da ga ja ne vidim, pa se onda upristoji i nastoji se muvati u mojoj blizini.
Hm, moj mali tvrdoglavi Bono.....al, odrasti će on.
Šetajući tako nailazimo na zapuštene dijelove, na hrpe smeća usred gustiša, na izbačen izmet nasred livade. Da, nekoliko dana na Valdebeku nismo znali odakle neugodan smrad kad zapuše vjetar, i onda ja naiđem na istovarene hrpe životinjskog (najvjerovatnije kokošijeg i još nekog...) izmeta. Morali smo na neko vrijeme zaobići prolazak pored te livade, prvo zbog smrada, a drugo, što Labradori nemaju kriterija pa vole „žvaknuti“ i takvo što.
Prvi put je stigao na tu livadu dvadesetak sekundi prije mene, no i to je bilo dovoljno da proba „meni“ pa je dan poslije imao probavnih smetnji....
Takve radnje su djelo ljudi koji se drže one pjesme grupe Vatra „Glava kojom ne razmišljam“, al kako se ne može otkriti počinitelj.....morali smo čekati da (na svu sreću) se biološki razgradiv izvor smrada „razgradi“ i asimilira sa zemljom i travom.....
U svojim putešestvijima naišli smo i na nešto nalik voćnjaku....no vrstu stabla nisam mogla otkriti. Podsjetilo me na zastrašujuću šumu iz bajki i crtića. Tik pored nekoliko živih i rascvjetalih stabala, nalazi se šumarak tih jadnih bolesnih i gubavih stabala o kojima vlasnik zemljišta ne vodi računa.Jadna stabla obložena su nečim što bih ja „laik“ nazvala gljivicama. Ne razumijem se u bolesti biljnog svijeta... al zaista izgleda zastrašujuće i tužno.......
Post je objavljen 09.04.2009. u 11:39 sati.