Što žele agresivni neznabošci
Otkako su hrvatski ateisti započeli svoj pohod po ulicama, novinama i internetskim forumima, ja prema njima osjećam samo sućut. Ne zato što bih povjerovao kako su oni doista u ovom društvu diskriminirani – tu parolu ističe svatko tko želi nešto na brzu ruku ušićariti – nego zato što već vidim da neće ništa postići usprkos velikom trudu. Jer, oni govore tako da će prije izazvati odbojnost nego pridobiti pristaše.
Njihov stil ima čak tri nedostatka. Prvo, naši su deklarirani ateisti upadljivo neoriginalni. Oni su se uskomešali tek onda kad se isto već dogodilo u Londonu i u drugim svjetskim centrima. Tako se sad ova hrvatska kampanja doima kao da radi na daljinsko upravljanje, a osim toga je i pomalo smiješna, kao i svako pomodarstvo.
Drugo, ti su aktivisti neugodno agresivni. Oni kao da se ne bore za vlastita prava, nego protiv prava drugih. Nije im dovoljno što sami mogu do mile volje ne vjerovati, nego im smeta što drugi vjeruju. Zato njihova argumentacija nikad ne ostaje na terenu građanskih prava, nego uvijek zadire i u svjetonazorska pitanja. Kraće rečeno, čim otvore usta, nastoje vas uvjeriti kako Boga zapravo nema, i još misle da to mogu učiniti brzo i lako. Oni su misionari svoje nevjere.
Treće, naši su javni neznabošci uza sve to još i nepodnošljivo banalni. Izražavaju se poput propagandnih brošura iz doba ranoga socijalizma, pa tvrde kako Boga još nitko nije vidio i kako treba vjerovati samo u ono što se može dokazati. Tako pokazuju da ne razlikuju vjeru od znanja, jer u ono što se može dokazati nije potrebno vjerovati. Ne može se, na primjer, dokazati kako je dobro biti pošten i ne rasipati tuđi novac, ali većina nas ipak u to vjeruje, pa čak i neki od samih tih ateista.
Ukratko, cijela je stvar prilično besmislena, pa se čovjek može upitati što onda tjera te ljude da djeluju, i to još ovako trapavo. Odgovor na to pitanje možda bi mogla dati ona parola koja se pojavila u Londonu, a od koje je sve i počelo. U toj se paroli otprilike kaže: Vrlo je vjerojatno da Boga nema, pa zato budite slobodni i uživajte u životu.
I, time je sve rečeno. Najprije su Boga proglasili za zaštitara u šoping-centru, a onda stali pobjedonosno vikati: To radno mjesto je ukinuto, pa prema tome, grabi, prika, koliko možeš! Ukratko, ne radi se tu nipošto o Bogu, nego se radi o moralu. Morala se oni zapravo žele otresti, da bi se mogli vladati po načelu koristi i užitka. Jer, o Bogu su i dosad mogli misliti što ih je volja.
Naši ateisti, doduše, nisu toliko izravni, premda njihove akcije nisu ništa manje bizarne. Među njima zacijelo ima i učenih i razumnih ljudi koji slute da to što čine nema nikakva izgleda da uspije. Pa zašto onda ipak tako postupaju? Pitaj boga.
Književnik Pavao Pavličić (Večernji list)
---------------
PS&NB: Smatram vrijednim ovaj tekst jer je pametno izazovan (a i uklapa se u naš blogerski križni put) pa ga zato prenosim. Objavljen je u VL-u (prije nekoliko dana) pod naslovom koji je ovdje u podnaslovu, a gornji naslov je, naravno, moj. Vrijedi ga komentirati (tekst, a možda i naslov) i na nj se višestruko osvrnuti. Ne znam jedino je li autoru ili uredniku VL-a ispalo veliko B u zadnjoj riječi (čak i ako je riječ samo o uzrečici). Ali smisao je jasan.
Post je objavljen 08.04.2009. u 22:04 sati.