Marketing
Imaš li mi Ti možda nešto za reći
Neki dan vraćam se s posla i siđem ničim izazvana ranije iz busa...ma zapravo da budem iskrena, škakljuckalo me sunce cijelim putem kroz prozor, provirivalo uporno iza mojih zatvorenih i umornih kapaka...pa siđoh, ususret suncu i procvalom drveću, kosovima koji se dozivaju i slave..Put do kuće vodi me kroz zeleni park, prepun rascvalih grmića, starih razgranatih topola i predivne crkve..pa široko udahnem, pogledam zahvalno plavo nebo bez ijednog oblačka..Tad spustim pogled, i na mojoj omiljenoj klupici,na koju inače obožavam sjesti, predahnuti, snatriti o ničemu i nečemu, telefonirati i gugutati, ugledam, sva zbunjena .....svećenika!!!! Oprezno bacim pogled dalje i vidim...na svim klupicama sjede..a ljudi u malim redovima i skupinama čekaju za...ispovijed, ispovijed na otvorenom!!! Izvrsna ideja, nema što! I tad shvatim, nisam baš ničim izazvana sišla ranije iz busa...!!!!
Pa tako, bez previše razmišljanja stanem i ja u red za onu moju omiljenu klupicu s početka priče...i mislim si..mislim si...kako početi, što mu reći, kako mu reći...želim da to bude kako treba...jer imam osjećaj..ponekad...da me duša boli....
Za mene, svećenici su zapravo doktori za dušu..Pa kao što idemo, kad nas zaboli, doktoru, tako bismo trebali ići i doktoru za dušu..kad smo sjetni, tužni, zbunjeni, dezorijentirani, deproviti, plačni..
Sjedne vidra na klupicu i krene...iz mene poteče bujica riječi, nezaustavljiva..sročena u dahu..Silovita rječica neka potekla je iz mene..i kroz riječi i kroz suze..imala sam osjećaj da su ptice na tren prestale pjevati...A svećenik mlad, mlad, više kao dječak, gleda me, bodri da nastavim, sluša..i nakraju moga izlaganja jednostavno mi kaže:
" Ne znam što bih vam rekao...." Nakon toga preplavio me smijeh...onaj istinski...zagrcnula sam se i još se smijem toj njegovoj iskrenoj, jednostavnoj i lijepoj rečenici..."Mislim, nije to ništa strašno, al znate teško je u današnjem svijetu biti kršćanin, uopće vam ne zavidim, ne bih htio biti u koži vas koji ste vani...." Sad ja ostadoh zatečena, preneražena tim tako iskrenim komentarom..."Ne znam što bih vam rekao!" Hahahahahhahahaa:))))
Ma, stvar je u tome,što sam se otvarala Bogu i mladića jednostavno zaslijepila svojom iskrenom i neformalnom ispovijedi..govorila sam i sama sebi istovremeno postavljala pitanja i davala odgovore...
Krenuh kući, vidno olakšana lebdim malo iznad zemlje...
"Odgovor je u tebi", šaputao mi je On...
Naslonila sam se te noći na Njegovo veliko i pouzdano rame i pitala ga tiho: " Ej, imaš li mi Ti možda nešto za reći, nešto što bih ja trebala znati?"
Jedno je raskošno racvalo stablo u blizini zašumorilo i prosulo po meni bezbroj malih bijelih mirisnih cvjetića....
Osjetila sam koliko sam snažno i bezuvjetno voljena....
Post je objavljen 08.04.2009. u 21:27 sati.