Puhala sam u jastuk cijelu noć i shvatila da ne volim prekidat retke i premiještati riječi tamo gdje ne pašu
Ne volim poeziju. Ubila me. Dotukla i šutnula pod zemlju
Znojila sam se cijelu noć razmišljajući zašto sam pokrivena debelim pokrivačem iako je proljeće, odnosno trebalo bi biti, a ja sam izgubila mozak u njagorem trenutku
Zašto sam na krivom mjestu zašto ne razmišljam ispravno i kako sam molim te nakon 3 godine shvatila da me ne voliš.
I koga briga što me ne voliš?
Tebe nije sigurno, mene također.
Pretašti smo danas da bismo shvatili tko tu koga voli i kakve riječi trebamo reći da ne bismo bili somljeni
Kao zrak koji se u mojim plućim podijelio na male jastučiće, i osjećam svaku prazninu između svakog jastuka i prokleto ih je puno
Puno praznine
Puno jastučića
Čega je više?
daj poslušaj blue sunday
Najviše je tu nepromišljenosti i jebenog bijelog vina
Razmatranja su nam kriva i svađe,
pljuvanje jer nam je jezik preotečen od onesvještenosti
Prespavali smo zrelost jel shvaćaš? Nikad nećemo stići na mjesto zločina jer smo bili prejebeno lijeni da se ustanemo iz halavih korita koje smo se skljokali nakon borbe
Sad gledaj i uči
Il zatvori oči i ponovno zaspi
Radi što hoćeš
Moja splav je ionako duplo bolje zaljepljena od tvoje i kad ti se počne lomit pod guzicom nemoj slučajno probat preć na moju jer ćeš se utopit
Sasvim slučajno
A i ja i ti znamo da nisi sposoban preživjet sam
Post je objavljen 08.04.2009. u 16:18 sati.