Cilj vojnog napada nije ratovanje, ubijanje, paljenje, razaranje, ni sve što uz to ide; skidanje tuđih i stavljanje svojih zastava i tabla na ulaze u sela i gradove, ubijanje nemoćnih, pljačke, silovanja, pjevanje borbenih pjesama i mimohod pobjednika na neprijatelju svetom mjestu.
Cilj vojnog napada nije ni proširenje teritorija, jer ni sa svojim napadači često ne znaju što učiniti.
Cilj vojnog napada nije ni prodaja neprijatelju svoje ideologije, kulture i jezika.
Cilj vojnog napada nije ni prenošenje tehnološkog znanja neprijatelju.
Cilj vojnog napada nije ni demokratizacija neprijatelja... .
Cilj vojnog napada jeste izvući korist za sebe.
Cilj vojnog napada je osigurati što mirniju i dužu budućnost koristeći tuđi rad i imovinu za vlastite interese.
Ako se cilj vojnog napada može postići jeftinijim sredstvima, bez ubijanja, paljenja i bombardiranja, zašto ratovati?
Nitko živ ne bi išao u rat kad sve svoje ciljeve može ostvariti lakšim sredstvima.
Ako vojna organizacija zapiše da će se u slučaju oružanog napada na neku od članica sve ostale članice vojno organizirati da joj pomognu, to se nikada stvarno neće dogoditi. Ne zato što to potpisnice ne bi zaista i učinile, već zato jer nitko pametan neće vojno napasti drugu zemlju provocirajući ostale da joj priskoče u pomoć, kad svoje ciljeve može ostvariti na drugi način. Ako nije dovoljno pametan, pa uistinu vojno i napadne, onda će sam sebe svojim idiotizmom i greškama koje, po prirodi stvari, mora kao takav napraviti, već pokopati, tako da vojni savez niti neće trebati intervenirati.
Dakle, relevantne zemlje se nikada neće međusobno vojno napadati.
To je prošlost. Osvajat će se drugim sredstvima. Npr. kupnjom banaka slabije zemlje i gospodarenjem resursima te zemlje putem financijskog tržišta.
Ili, kupovinom atraktivnog zemljišta i ostalih nekretnina zemlje koju se namjerava osvojiti.
Ili, preuzimanjem njezinih energetskih, naftnih, plinskih, vjetrenih i vodnih resursa.
Ili, preuzimanjem njezinih farmaceutskih snažnih kompanija, hotelskih kompleksa i svega porodičnog srebra s kojim već neka zemlja raspolaže.
Ulazak zemlje u vojni savez sa zemljama koje su ju već pokorile znači fiksiranje i još jače učvršćivanje postojećeg stanja, odnosno osvajanje još onih preostalih dijelova koji eventualno nisu osvojeni.
Mudri umovi svake zemlje, njeni vladari, sabornici i intelektualci imaju jasnu spoznaju o navedenim efektima i nikada neće pristati na dovođenje svoje zemlje u tako podređenu poziciju. Još manje će se hvalili svojim uspjesima na planu podčinjavanja vlastitog naroda, ili će očekivati da i jedan građanin slavi uspjehe takve politike potčinjavanja.
Post je objavljen 08.04.2009. u 08:13 sati.