Pregled posta

Burning for your touch, come and set me free...

Jeste li ikada prema nekome osjećali toliko jaku privlačnost, toliko snažnu da osjećate kako struji čitavim vašim tijelom i prožima i najtanje živce?
Ja jesam.
I osjećam ju svaki puta kada sam u njegovoj blizini.
I dalje ne znam što je to… ta jaka privlačna sila koja me vuče prema njemu.
I svaki put kada se želim suzdržati, udaljiti se od njega… opet sam tu, pored njega.
Kao magnet.
Tako jednostavno djeluje na mene. Tako da izgubim kontrolu, dostojanstvo. I kada me povrijedi, kada su nam odnosi napeti… dovoljan je jedan njegov osmjeh da se sve vrati na svoje, a da ja ponovno izgubim glavu.
I ne mogu to podnijeti. Neopisivo me izluđuje što svaki put ispadne da sam ja ta koja trči za njim.
Želim nazad svoje dostojanstvo, ponos.
:D
Najgora stvar je ta što me on dobro zna. I što s njim više ne pale neke moje igrice. Ooo da. dobro me zna.
I uopće ne podilazi mome egu, već koristi sve načine kako bi bio nadmoćan.
Igra protiv mene.
Namjerno.
I uživa u tome, u tim podbadanjima. (ok, priznajem, i ja uživam.)
Samo traži priliku kako bi rekao nešto "duhovito" i mene izbacio iz takta.

Damn it. xD



I još sam uz to prisiljena svakodnevno slušati napaljene razgovore njegovih, hm, prijateljica? Ok, zbilja ne pretjerujem kad kažem da ima svoj klub obožavateljica… je zbilja ima.
Opet ponavljam- ne. Mi nismo bili zajedno.
Mi smo prijatelji. I to je ono što me dodatno izluđuje…
Uvijek smo si tako prokleto blizu!
Ne možete zamisliti kako je teško održati samokontrolu u njegovoj blizini.
Zvučim kao nimfomanka, lol. xD
Ali nešto jednostavno iz njega… hm… zrači?
I nebrojeno puta smo si bili tako blizu.
Da mi je samo ponoviti nekoliko trenutaka… meni tako značajnih.
Moja ruka u njegovom dlanu.
Moja glava na njegovom ramenu. Mrak, tišina, njegovo ubrzano lupanje srca.
I vožnja biciklom… i glasno smijanje do suza. I njegova glava na mome ramenu. I ruke oko moga struka.
I ljeto.
I glasna glazba, gomila ljudi oko nas… i njegova ruka. I njegov dah na mome vratu. I smijanje… I šapat na uhu. I osmijeh. I neodoljivi miris njegove kože. I slučajni dodir usana na vratu…

„i zvijezde su padale te proljetne noći kada me nisi poljubio…“

DAMN IT!!! :D






I dalje čekam onaj trenutak. I dalje mu se nadam. Koliko god stvari poduzimala do sad, njegov dah još nije počivao na mojim usnama.
A to je ono čemu se nadam… eh, nada.
Puko nadanje… obični san.
Za koji se i dalje nadam da će postati stvarnost.

************

I tako… opet sam sva obuzeta onim slatkim osjećajima… i nije da se žalim xD
Ali i dalje je ta nada pomiješana s nekom dozom sumnje.
Nikad nisam sigurna u sebe i ono što činim, želim…
U jednom sam trenutku sretna, u jednom me trenutku opet obuzme sumnja..
Gledam sebe i sve to što se događa oko mene… realistično..
možda previše..

Ne mogu reći, zapravo jesam otvorena osoba. Ali uvijek.. hm… kako da to kažem?
Uvijek kada se otvorim, i želim ići dalje, skroz do kraja, dođem na sredinu puta i pomislim da sam pretjerala. I onda… back to reality.

Pogotovo s dečkima. Ok, ni jedan mi se nije sviđao koliko T., tako da sam drugima pričala gluposti, treptala okicama itd. I tako mi je sve bilo ravno, nije me bilo briga hoće li taj flert uspjeti ili ne.
A s T. je drugačije, koliko god se opirala tome. Stalo mi je do njega, strah me rizika, da ga ne izgubim… ok, tko ne riskira, ne profitira. Stvarno želim pokušati, igrati na sve karte, možda uspije. Možda mi je to jedina taktika. Do sad sam pokušavala, ali nikad dovoljno, uvijek sam se sputavala…
Strah me da ne izvalim neku glupost i da postanem očita. I ovako sam PREočita, ali on to očito ne kuži.
I još uz sve to, ja sam jbna vaga u horoskopu.
I uvijek važem riječi, odluke… sve.
Koliko god ne vjerovala u horoskop i ostalu „proročku ekipu“, ima u tom neke istine.
I T. je vaga.
I ako bar jedno od nas uskoro „ne stane na vagu“, neće ni u bližoj a ni u daljoj budućnosti biti ništa od toga.

Čak je i moja majka, koja inače nema pojma o mom ljubavnom životu, sročila vrlo zanimljivu naredbu: „daj Helena, upotrijebi taj svoj šarm, znam da ga imaš. Zbari već jednom nekog.“ :D xD
A kada moja majka u svoj rječnik uvede pojam BARENJE, onda mi je zbilja krajnje vrijeme :D :D xD


Na posljetku- ipak je proljeće.
Opet se sjetim slatkih osjećaja, ali samo malo.. (ili malo više xD)
samo toliko da izmame osmjeh na moje lice..
tek toliko..
mogu reći da napokon na neki način ovo pišem s osmjehom na licu.. =)

Ali još uvijek…. s količinom sumnje i nade..







Post je objavljen 07.04.2009. u 23:29 sati.