Jedanaesta postaja BKP-a
ISUS:
Možeš li sebi stvarno predstaviti grozotu raspeća?
Grubo me polegoše golog na te dvije ukrižene grede.
Drže mi ruku uz gredu a jedan me vojnik velikim čavlom ubada u ruku, krv počinje teći iz mog tkiva.
Zamahom velikog čekića zabijaju čavao kroz moju ruku u drvo križa. Strašna bol, kao vatra bombe eksplodira u mom mozgu.
Onda me uhvatiše za drugu ruku i rastegoše na drugu stranu križa i strašna se agonija opet ponavlja.
Saviše mi onda koljena, tako da su mi tabani bili ravni s gredom, i čavlima ih onda također probadaju i pribijaju na drvo križa.
Strašni ognjevi bolova bukte neizdrživo u mom mozgu, oni me razdiru. Boli su nesnosne, ali mogu barem disati.
Potom uzdižu križ i ja visim na svojim otvorenim ranama, a svaki udisaj je nova stihija neizmjernih boli jer se moram upirati u moje žive rane za svaki udah...
JA:
O Isuse moj, zar smo ja i moja duša toliko vrijedni Tebi???
Ne vidim nikako kako bih ti se za ovo što si podnio za mene ikada mogao odužiti!!!
Evo, sada i ovdje ja ti obećavam da ću bez mrmljanja i žalbi primiti sve što me snađe u mome životu. Bolest, nesreće, agonije, i sve boli koje će me snaći, Tebi i Tvom svetom križu na slavu i hvalu ću primiti i prinijeti.
Hvala Ti, Intimo intime moje, što se kroz Tvoju muku i ja mogu osjećati vrijednim da stanem jednog dana pred Oca našega nebeskog.
Post je objavljen 07.04.2009. u 19:03 sati.