*** dok udisali smo svakim atomom bića ekstatično dejstvo
onostrane savršenosti, praznine su nam uvijek bile dovoljne;
rojile su se nad njima želje pokazujući srcu smjer ka suncu
i nije nam bilo važno neznanje jer živjeli smo sebe upijajući
svjetlost:
vrtoglavo, bezumnno letjeli smo nošeni iluzijom da jesmo snaga,
a visoko gore otapala su se kao Ikarova krila neizrečena pitanja,
prešućeni odgovori ***