Marketing
ISUSOVA SMRT I USKRSNUĆE
Isus je živio punim smrtnim životom na Zemlji. Smrt, obično, nije ništa više nego dio života. Smrt je posljednji čin u drami života. Pri svojim nastojanjima da izbjegnemo sujevjerne pogreške krivog tumačenja smrti na križu moramo paziti kako ne bi počinili još veću grešku - ne spoznati istinski značaj i pravi smisao Isusove smrti.
Smrtni čovjek nikada nije bio vlasništvo velikih varalica. Isus nije umro kako bi ljude izbavio iz okrutnih pandži izdajničkih vladara i palih knezova višega svijeta. Nebeski Otac nikada nije smislio tako veliku nepravdu kao što je ideja prokletstva smrtne duše zbog zlih djela njezinih predaka. Tako ni Isusova smrt na križu nije pokušaj otplate duga koji čovječanstvo duguje Bogu.
Životinjska priroda – sklonost prema činjenju zla – može bti nasljedna, ali sam grijeh se ne prenosi s roditelja na dijete. Grijeh je čin svjesne i namjerne pobune individualnog bića koje je obdareno voljom protiv Očeve volje i zakona.
Premda nije ispravno o Isusu govoriti kao o žrtvi, otkupitelju ili izbavitelju, njega se sasvim sigurno može nazvati spasiteljem. Isus je zauvijek put spasenja učinio jasnim i izvjesnim, on je bolje i uvjerljivije predočio put spasenja svim smrtnicima.
Nakon što spoznamo Boga kao istinitog Oca punog ljubavi za svoju djecu, što je jedina koncepcija Oca koju je Isus ikad naučavao, u cilju dosljednosti moramo u potpunosti odbaciti sve one druge primitivne ideje o Bogu kao uvrijeđenom kralju, okrutnom i svemogućem vladaru čije je najveće zadovoljstvo uhvatiti svoje podanike kako čine zlo ne bi li ih primjerno kaznio, osim ako se neko njemu skoro ravnopravno biće ne zauzme za njih, te umre umjesto njih. Cijela se ideja otkupljenja i iskupljenja ne može pomiriti s koncepcijom Boga koju je naučavao i svojim životom pokazao Isus Nazarećanin. Božja beskonačna ljubav predstavlja njegovu najistaknutiju osobinu.
A ova je ideja iskupljenja i žrtvenog spasenja utemeljena na sebičnosti. Isus je učio da je služenje čovjekovim bližnjima najviši oblik bratske ljubavi prema vjernicima duha. Oni koji vjeruju da je Bog otac svih ljudi, ne trebaju brinuti za svoje spasenje. Vjernik ne smije biti zaokupljen sebičnom žudnjom za osobnim spasenjem, već prije treba težiti nesebičnom porivu da voli i, sukladno tome, služi svojim bližnjima, i to onako kako je Isus volio i služio smrtnike.
Istinski se vjernici jednako tako ne brinu toliko oko buduće kazne za zla djela. Istinski se vjernik brine samo zbog trenutačne odvojenosti od Boga. Istina, mudri roditelji ponekad kazne svoju djecu, ali to čine s ljubavlju i s obrazovnim namjerama. Oni ne kažnjavaju u ljutnji ili u cilju osvete.
Križ ostaje simbolom svetosti službe, odanosti vlastitog života blagodati i spasenju bližnjih. Premda križ nije simbol žrtve nevinog Sina Božjeg koji polaže vlastiti život umjesto grešnika, a u cilju ublaženja bijesa uvrijeđenog Boga, on zauvijek ostaje sveti simbol dobrih koji daruju vlastiti život zlima, te ih odanošću svoje ljubavi spašavaju. Križ je uistinu simbol najvišeg oblika nesebične službe, vrhunske odanosti punog darivanja pravednog života u svesrdnoj službi, čak i u smrti, smrti na križu. I sam prizor ovog velikog simbola Isusovog darovanog života uistinu nadahnjuje sve nas koji želimo slijediti njegov primjer.
Treba paziti, stoga, kad promatramo križ kao Božje otkrivenje, da ga ne gledamo očima primitivnog čovjeka ili očima kasnijih barbara, koji su Boga smatrali neumoljivim Vladarom surove pravde i krute sprovedbe zakona. Radije smatrajmo križ najvišim očitovanjem Isusove ljubavi i odanosti svojoj životnoj misiji darivanja svih smrtnika njegovog prostranog svemira. U smrti Sina Čovječjeg treba vidjeti vrhunac očitovanja Očeve božanske ljubavi prema njegovim sinovima svih smrtnih planeta. Križ stoga predstavlja odanost dobrovoljne ljubavi i darivanje dobrovoljnog spasenja onima koji su spremni primiti ovu odanost i takve darove. Otac nije zahtijevao ništa u Isusovoj smrti na križu – jedino ono što je Isus dragovoljno dao i ono što je odbio izbjeći.
Ako čovjek nije u stanju cijeniti Isusa i razumjeti značenje njegovog darovanog života, onda barem može shvatiti prijateljsku naklonost njegove smrtne patnje. Nijedan se čovjek nikada ne mora bojati da Stvoritelj ne poznaje prirodu i mjeru njegove privremene zemaljske patnje.
Znamo da cilj smrti na križu nije bio postići pomirenje čovjeka i Boga, već oživjeti čovjekovu spoznaju Očeve vječne ljubavi i Sinove beskrajne milosti, te saopćenje ovih univerzalnih istina cijelom svemiru
Post je objavljen 06.04.2009. u 22:53 sati.