....al uvijek ću se radosno i s tugom prisjećati
kako sam na daljinu bila željena,
za dodir, razumijevanje i običan ljudski razgovor,
kako su sumraci tih dana imali onu
čarobnu ljubičastu boju ushita,
a noći miris tajne i pronalaženja.
Kao gnijezdo malih lastavica kako si me
razdragano gledao
nastojao shvatiti koje su boje moji hirevi
i koliko mi nedostaješ..
Došli smo si kao mali maštoviti bjegovi iz tmurne zbilje...
Pričajući s tobom uvijek sam osjetila
bijele oblutke, kako ih ljulja tirkizni plićak....
Zavoljela sam tvoju strast...
a sad dotičem tvoju samoću i tvoj strah...
Da bih preživjela naglu zimu,
zavijanje vjetra u noći,
možda sam morala postati vuk
nekeziti osmijeh za protivnike...
Al i ja sam nekoć htjela iza sebe ostaviti pleme,
mali brlog pun medvjedića...
Uvijek ću se radosno i s tugom prisjećati
kako sam na daljinu bila željena..
al sad idi.
Tvoji medvjedići te trebaju.
A mene moja šuma.
Post je objavljen 06.04.2009. u 21:46 sati.