Pišući nedavno o američkim Indijancima rekoh da ću drugi put o samurajima, mojoj drugoj fascinaciji iz djetinjstva. Dakle da ne ostanem dužna, a i da oslobodim tu ideju koja mi se mota po zakucima uma, danas ću o tom simbolu dalekog Japana to jest o još jednom zapadnjačkom fetišu kojeg ne možete zaobići.
Za razliku od Indijanaca na samuraje se kao djeca nikad nismo igrali. Ne zato što biti samuraj nije bilo dovoljno zanimljivo već upravo zato jer je bilo više od zanimljivog, nekako uzvišenije i kompleksnije od razine dječje igre. Taj mistični pojam samuraj u našim je umovima uvijek odzvanjao neviđenom tajanstvenošću, egzotikom, čak i nedodirljivošću. Gejše, samuraji, legenda o 47 ronina, harakiri, sepuku, kabuki itd, sva ta egzotična terminologija opčinjavala nas je jednako kao i cijela kultura Japana. Samuraji ili još nam draži tajanstveni ubojiti ninđe nisu bili za igru zahvalni likovi, likovi koji kao kaubojci i indijanci zaigrano urlaju niz ulicu, pucaju iz coltova i veru se po drveću, u našim dječjim umovima to su bile smrtno ozbiljne gotovo nijeme face minimalnih pokreta i riječi, ali pune dostojanstva, časti i hladne ubojitosti.
Nema sumnje, redateljski genij Akira Kurosawa svojim je filmskim remek-djelima gotovo vlastoručno upisao neke stereotipne obrasce o samurajima u kolektivnu memoriju svijeta.
A njegov ´kućni glumac´ Toshiro Mifune svojim je glavnim ulogama u tim filmovima zauvijek postavio onu nenadmašivu letvicu, gotovo kao neku šablonu ili obrazac, kako treba glumiti samuraja i kako samuraj treba izgledati.
Dakle, preko malih ekrana, Mifune svojim ulogama, a Kurosawa svojim filmovima, apsolutno su uobličili naša prva poimanja samuraja.
Njegovi stari crno-bijeli filmovi, snažni i jezivi, nadahnuti zamislite Shakespearovim dramama, Sedam samuraja, Rashomon, The Hidden Fortress, Krvavo prijestolje(Macbeth), Yojimbo, te kasnije obojani Kagemusha te Ran/kralj Lear (kojeg na YouTube-u možete pogledati u 15 dijelova), diktirali su tadašnjem Hollywoodu kako se filmovi trebaju snimati i nadahnuli cijelu novu generaciju američkih filmova i redatelja (npr. 7 Samuraja - Sedmorica veličanstvenih).
Još jedan ozbiljan pod-fetiš zapadne civilizacije a vezan uz samuraje je fenomen opčinjenosti samurajskim mačem, katanom, po mnogima kultnim ultimativno ubojitim oružjem. Ako je mogao u scenarij biti uguran, nema gdje samurajski mač i nije bio uguran, nekad s ukusom i smislom, a puno puta i bez jednog a i drugog. Pa se tako katana mogla naći svugdje, od crtića Ninja-kornjače ili SF saga kao što je npr. Highlander pa sve do romantičnih ljubića, za što bi najbolji primjer recimo bio Tjelohranitelj, u kojem K.Costner pored svih svojih ubojitih i zavodničkih oružja naravski posjeduje i samurajski mač toliko oštar da se na njemu u slobodnom padu i dvosmislenoj erotskoj predigri rasiječe svileni šal Whitney Houston No vrhunac opčinjenosti samurajskim mačevima po meni je najljepše prikazan u Tarantinovu Kill Billu, u kojem je Q. s velikim poštovanjem i divljenjem snimio prelijepu odu vrhunskoj umjetnosti izrade tog oružja i oružju samom.
a ako želite znati o čemu majstor mača Hatori Hanzo priča evo na engleskom
Kod nas je u približavanju te daleke civilizacije ogromnu ulogu imalo i djelovanje velikog zaljubljenika u Japan Vladimira Devidea koji je svojim prijevodima, publikacijama, haiku-poezijom, pričama isl, mnogima otkrio nepoznate ljepote japanske kulture – hvala šjor Devide (a za one koji o Japanu žele znati i više - više na blogu Chieko a također i u krasnom osmodijelnom dokumentarcu BBCa Way of the warrior-Way of the Samurai)!
No pored Kurosawinih filmova i Devideovih publikacija u našoj opčinjenosti samurajima veliku ulogu odigrala je jedna kultna serija. Jedna cijela generacija odrasla je na toj kultnoj seriji, a ta serija zvala se
Shogun/Šogun!
Šogun sa Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi, stariji će vrlo dobro znati o čemu pričam, serija o zapadnjačkim brodolomcima koji se nađu nasukani na obalama dalekog srednjovjekovnog i nepoznatog Japana usred međuklanovskih (klanja) borbi samuraja.