Marketing
Fragmenti Evgenija i Virginie
Svjesno odlaziš u nepovrat, svjesno te puštam u nepovrat...Obale rijeke su pretjerano poetične, upravo zbog toga biramo njih kao mjesto radnje jutarnje inscenacije. Okolno grmlje diše ljudskim životom, a ustrojeni drvored savršeno igra ulogu kulise, zelenog zida iza kojeg će se odigrati jednočinka koja unatoč nazivu ima mnoge nastavke. Mogu li ptice predvidjeti strašan zločin, pa šutnjom svojom guše vlastiti cvrkut. Može li lagani korak presvete noge u trenutku kada izlazi iz engleske ladanjske kuće upozoriti krtice i zemaljske crve da na neko vrijeme odmore svoja vrijedna rila i prestanu prebirati njima po crvenoj utrobi. Drvored se savija prema sjeveru pod naletom blagog i mirisnog ljetnog povjetarca. Gotovo sve odiše tipičnošću takvih drama koje se na isti način neprestano postavljaju i izvode, ali danas postoji razlika. Novi protagonisti. U narančastom svitanju budi se od sinoćnjeg hedonističkog slavlja, u grmlju pokraj rijeke, okaljan grijehom laži i prijevare, neuredne kose i sanjarskog pogleda, raskopčane košulje i proždiruće grižnje savjesti...Evgenij. Ali iako je u potpunosti izgubio svaki dio sebe koji je poznavao, u svojoj izgubljenosti i neprepoznatljivosti on je svejedno predivan, a sunce koje se u mukama penje prema zapadu kao da samo pojačava njegovu privlačnost, oslikavajući ga vampirskim bljedilom, naglašavajući ljubičastu boju njegovih podočnjaka. Rukama umjetnika, a ne borca, koje su svejedno izbrazdane dubokim sudbinskim crtama i ožiljcima nemogućnosti iskazivanja vlastite kreativnosti, razmiče postelju na kojoj je do maloprije spavao i u plićini rijeke, u nježnoplavom ljetnom kaputu spuštenom do pasa, s bijelim šeširom ispranog cvijetnog uzorka pod kojim se gomila duga, slamnata kosa, ugleda djevojku koju je nekada davno poznavao i koja je nekada davno poznavala njega...Virginia. Oko njezinih gležnjeva plutaju, sada već uništeni sati i sati pisanja poezije, a neki od tih stihova zatočeni na bijelom papriu plutaju prema ušću svemoćne rijeke. Razgolićena, svilena leđa postaju na trenutak oštra od blage hladnoće koja ponekad zna iznenaditi ljeto, kako bi ponovno postala blaga i uplašena. U zagrljaju poput majke drži vreću punu kamenja koje je konopom zavezala oko svog struka i kada bi čovjek zanemario stravičnost njezine nakane, pomislio bi kako ljepšeg prizora u životu nije vidio, te bi zatim od te iste ljepote zatvorio oči i umro od sreće...Evgenij je stajao neko vrijeme nepomičan, ali shvativši da njegovo vlastito postojanje ovisi o tome hoće li se Virginia ubiti, potrčao je za njom te je izvukao iz rijeke, spasivši istovremeno svog sijamskog blizanca i sebe...Svjesno odlaziš u nepovrat, svjesno te spašavam od istog...
Post je objavljen 06.04.2009. u 08:45 sati.