Pregled posta

Mladen Dolar

INTRODUKCIJA

Škrtost je, kažu, jedan od sedam smrtnih grijeha. Kažu. Jer tko bi ih još znao nabrojati? Ako ne bismo imali film Sedam, bili bismo posvema izgubljeni i najvjerojatnije je veliko znamenje naše grješnosti već sama činjenica da se moramo u stvarima morala dati podučiti od Hollywooda. Glasovi što dolaze s crkvene strane izgledaju više kao folkloristika koju nitko ne uzima odveć ozbiljno, počevši od njihovih nositelja. Grijeh? Smrtni grijeh? U ova postmoderna vremena?

Ako je za vjerovati filmu, smrtni su grijesi, barem prema američkom standardu, sljedeći: proždrljivost, ponos, lijenost, pohlepa, gnjev, pohota i zavist (gluttony, pride, sloth, greed, anger, lust, envy). Lista potječe iz ranoga srednjovjekovlja i višeput je bila mijenjana, neki su grijesi dodavani ili oduzimani, primjerice melankolija, žalost i možda napose škrtost, koja je inače bila standardni grijeh na svakom popisu i među gore navedenim skriva se pod pohlepom (tomu ćemo se vratiti). Duge su se diskusije vrtjele oko problema koje je grijehe moguće supsumirati pod ostale, kako je moguće listu ekonomizirati, učiniti je što logičnijom, tako da bi svaki sljedeći grijeh slijedio iz prethodnog, duge su diskusije nadalje razglabale kakva je relativna težina pojedinih grijeha, kako bi ih bilo moguće hijerarhizirati ili postaviti u rastući ili opadajući niz. A sve nas to ovdje neće posebice zadržavati.

U historijsku napomenu tek toliko: sam popis grijeha nije bog zna kako originalan, kršćanstvo se tu naslanjalo na stariju tradiciju, budući da je u antici bilo čak nekoliko pokušaja taksonomije ljudskih slabosti i kreposti, različite oblike popisa možemo u više ili manje eksplicitnom obliku pronaći kod Aristotela, u stoičkoj tradiciji, u židovskoj predaji itd. Unutar kršćanstva popis je prvi predlagao teoretičar pustinjskog monaštva Evagrije Pontski, u četvrtom stoljeću, i to listu od osam grijeha:

''Osam je generičkih misli što obuhvaćaju sve ostale: prva je proždrljivost, potom dolazi pohota, treća je škrtost, četvrta žalost, peta gnjev, šesta bezvoljnost (acedia), sedma taština (vana gloria) i osma ponos. Zbunjuju li te misli dušu ili ne, to nije ovisno o nama; no da li se u njoj zadržavaju ili ne, izazivaju li strasti ili ne, to je pak ovisno o nama'' (cit. prema Jeammet 1998, str. 26).

Možda nije slučajno da je Evagrije pisao svoj spisak iz pustinjske samoće – morao se izolirati od društva, iz njega se isključiti, pogledati ga izvana, kako bi mogao jasno ugledati i klasificirati njegove temeljne slaboće: ili je pak možda tek u pustinjskoj samotnosti, sam sa sobom, mogao doista pogledati u srce. Evagrije je inače bio nakon svoje smrti (399. godine) osuđen zbog krivovjerja, a njegov je popis preuzeo Ivan Kasijan (355-432) u De institutis coenebiorum [O cenobitskim ustanovama], samo što je gnjev postavio prije žalosti. Kasijan, koji je tu opisao svoja iskustva tijekom boravka među egipatskim pustinjacima, bio je potom osnovno vrelo za čitavu zapadnu Crkvu. U usporedbi s kasnijim standardom nastupaju tri grijeha kojih kasnije nema, odnosno nastupaju pod drugim rubrikama: žalost, bezvoljnost i taština, a oči bode manjak zavisti. Daljnju je standardizaciju potom poduzeo Grgur Veliki, najvjerojatnije najveći standardizator svih vremena (možda se grijesima bavio u slobodno vrijeme između gregorijanskog kalendara i gregorijanskog korala). Na prvo je mjesto postavio ponos (superbia), za njega korijen svih ostalih grijeha, spojio je žalost i bezvoljnost te dodao zavist. Tako je grijeha još uvijek bilo osam, premda je ponos izuzeo sa spiska i postavio je za meta-grijeh, izvorište svih ostalih. Izgleda da je tek Hugo iz Svetog Viktora u 12. stoljeću – tom, kako ćemo vidjeti, tako prijelomnu stoljeću, kad se, između ostaloga, odlučivalo i o osudi naših grijeha i kreposti – postavio konačnu listu od sedam smrtnih grijeha. Taštinu je priključio ponosu (oholosti), žalost i bezvoljnost pak sjedinio pod lijenošću. Klasifikatorska i pedagoška strast diktirala je da je sedam smrtnih grijeha nasuprot stajalo sedam kreposti: opreznost, moć, izdržljivost i pravednost kao stare kreposti, oslanjajući se na antičku tradiciju, te vjera, nada i ljubav kao kršćanske kreposti, naslanjajući se na znamenito mjesto iz Pavlova Pisma Korinćanima, čemu još treba dodati i poniznost, humilitas, glavni kršćanski protupol ponosu, i tako neku od gornjih izostaviti. Niti prva niti druga lista nisu baš konzistentne i nastalo je nekoliko teškoća čim su se grijesi i kreposti pokušali razvrstati po parovima, tako da bi svakom otrovu odgovarao protuotrov. No svim se tim nećemo posebice baviti, historijskih opisa zgoda i nezgoda toga spiska ne manjka.

Možda samo još ovo. Izvorni je spisak očito bio osuđen na neuspjeh, i to iz vrlo jednostavna razloga: predlagao je osam (!) glavnih grijeha. Kroza sve različite spiskove ustrajava jedna velika konstanta: kakogod raspoređivali grijehe i kreposti, vazda ih je sedam. Postoji nešto što bismo mogli imenovati heptomanija (Solomon 1999, str. 4), prava prisila da entitete stlačimo u kalup broja sedam. Kao sedam dana u kojima je Bog stvorio svijet (računamo li i dan počinka), kao sedam vela ili sedam pečata, sedam žalosti i sedam radosti djevice Marije, lista je sedmica beskonačna, rasteže se daleko preko kršćanstva. Kao da je posrijedi ustrajan i neprestance ponavljajući se pokušaj kako usavršiti ljudsku narav, ovladati tajnom univerzuma, kako zahvatiti entitete koji su po definiciji bezbrojni i neizračunljivi, kako prebrojati ono što nije moguće prebrojati, kako ih zahvatiti šifrom, brojem, znamenjem, označiteljem – kao da bi se tu u mitskom ruhu svaki put iznova pokazivala prva i najelementarnija funkcija označitelja, naime da nešto bezbrojno učini brojnim – rezom, intervencijom Jednoga. Šifra sedmice trebala bi biti, s jedne strane, najzaokruženija i najsretnija, ključ do harmonije (mistika se brojeva – usp. s tim u svezi Pitagorine eleboracije – svagda vrti oko sedmice) i, s druge strane, najtajanstvenija i najokultnija. Šifra koja dakle, s jedne strane, ima svoju imaginarnu vrijednost (zaokruženost, duboko značenje, možda pojam najvišeg smisla) i, s druge strane, svoju simboličku incidenciju – upravo kao šifra, odnosno odsutnost značenja, kao čista gesta reglementacije, označiteljska intervencija koja bi trebala uvesti red i brojnost. Šifra sedmice ima neiscrpno mnoštvo značenja koja sva izmiču, tako da naposljetku ne znači ništa drugo do to što znači. Ono što broji naposljetku je sama brojnost; ali brojnost otvara bezdan nerazmjernosti, inkomenzurabilnosti s onim što bi trebalo biti brojeno, ujedno s time i bezdan brojenja što bi sjurilo u beskonačnost i ne bi se moglo zaustaviti u pokušaju da prebroji neprebrojivo. Tako da je u šifri sadržana još i druga gesta, poleđina brojenja, naime činjenica da je brojenje moguće prekinuti, da postoji granica brojenja, njegovo otjelovljenje u idealnom broju. Na jednoj strani intervencija označitelja kao brojivosti nebrojivog, na drugoj pak strani njegova poleđina, intervencija označitelja gospodara koji arbitrarno nalaže šifru kao broj par excellence. Tako u popisima sedam entiteta nikada nije posrijedi samo pokušaj klasifikacije, taksonomije, nabrajanja, nego i ekonomičnost, štedljivost – pokušaj da pokrijemo sveukupno polje jednom samom brojkom koja se čini najekonomičnijom od svih. Tako naposljetku preko te malko ironične zaobilaznice prispijevamo do naše teme: već je samo brojenje rezultat određene škrtosti, svagda je posrijedi pokušaj raspoređivanja entiteta na najsigurniji, to jest najškrtiji način, tako da ne bi bilo nemilih preostataka, viškova koji bi strčali preko kalupa, s kojima ne bismo znali što i koji bi mogli otići u ništa. Već je u samom brojanju nazočna škrtost, brojenje nalaže škrtost, i ukoliko je brojenje, brojnost uopće, rezultat intervencije označitelja i istoznačno s njim, utoliko je određeno elementarno držanje škrtosti nešto što pripada označitelju kao takvom. Kao da bi označitelj, koji svojim rezom unosi eksces, višak, morao svoju ekscesivnu narav kompenzirati škrtošću.

No vratimo se k sedam grijeha. Ono što definira grijeh jest upravo na taj način određen eksces, višak, prekomjernost, ne eksces reza, nego nečega što se ne osvrće ni na kakav rez ili granicu. Grijeh je želja koja ide predaleko, želja koja podivlja, želja koja se sama perpetuira i sebe sama tjera, nezasitno se hrani sama sobom, kao da bi zaboravila na svoju namjenu. Grijesi nisu zločini, nisu direktno povezani s kršenjem određenih zabrana ili zakona, recimo deset zapovijedi. Nema moralnog zakona koji bi nam nalagao da ne smijemo previše jesti, no ipak je proždrljivost (gula) smrtni grijeh, nezasitna glad koja se hrani sama sobom i nijedan je objekt, u kolikogod velikim količinama bio, ne može zadovoljiti. Što je sve više zadovoljna, što više hoće, tim je sve više nezadovoljena i ujedno dobiva tim više zadovoljstva iz same beskonačne nezadovoljenosti i njezina perpetuiranja. Kao da bi postojalo pervertirano postranično zadovoljenje mimo onog glavnog, nusproizvod same nezasitnosti i upravo taj nusproizvod goni želju dalje, goni je onkraj svake granice. Predmet osude i moralnog ogorčenja je upravo taj višak, ta prekomjernost, u kojoj vodi, kako izgleda, sama logika želje. Grijeh je želja koja je pobjegla s lanca i stupila preko granice – granice čega? Granicu je teško, nemoguće postaviti bez dvosmislenosti, budući da je u samoj prirodi želje da goni preko granice. Postavimo li granicu i mjeru u prirodnu potrebu – zadovoljenje potrebe je normalna, proždrljivost pak eksces, upravo ukoliko je mjerimo mjerilom potrebe -, potom nam prijeti da izgubimo samu želju, odnosno ono što je specifično ljudsko. Tim putem bismo naposljetku došli do zaključka da je potreba – to jest ono što čovjeka spaja s životinjom – norma ljudskog ponašanja. Višak, kako se čini, leži u samoj naravi želje koja svagda hoće više i ne može se zaustaviti, ne pusti se zadovoljiti zadovoljenjem potrebe i tako vodi u grijeh. I u kršćanstvu naposljetku ne treba da se višak želje prevede u djelo – već samo to da se nešto poželi, već je sama namjera dovoljna. Za grijeh je dovoljna već misao, mišljenje je već djelovanje, u njemu je već na djelu višak, premda nije preveden u vidljivo ponašanje.

Grijeh tako nastupa kao kršenje aristotelijanskog morala prave mjere, sretne sredine između previše i premalo. Po svojoj je naravi izgleda bliži kantovskom moralu kategoričkog imperativa: želju prisvaja imperativ koji je goni da slijedi svoj cilj neovisno o svim ostalim obzirima. Za nju postoji jedan sam apsolutni objekt koji je goni od ekscesa do ekscesa. Lacan je doduše, kao što je znano, u svojoj Etici psihoanalize u Kantovu kategoričkom imperativu vidio upravo želju u čistom obliku, želju koja je, ukoliko treba ostati na razini svoje zadaće, primorana žrtvovati sva patološka nagnuća i nije spremna zadovoljiti se nikakvim objektom, a za etiku psihoanalize je postavio motto kojega je moguće čitati kao parafrazu Kanta: ne pas céder sur son désir, ne popustiti glede svoje želje. Etika želje je upravo to ustrajavanje na želji kao nezadovoljivoj, na njezinoj ekscesnosti, beskompromisnosti, neograničenosti. No grijeh je izgleda po svojoj strukturi upravo takav, s veseljem uzima to geslo za svoje, nije spreman popustiti glede svoje želje. Ili pak? Razlika je izgleda malena, neznatna, no ipak ključna. Možda je podmuklost grijeha upravo u tomu da popuštanje glede svoje želje preuzimlje sliku svoje oprečnosti, nepopuštanja, otkuda se može pokazati kao etičko ustrajavanje pri afirmaciji želje, neka košta što košta. I otuda romantička slika grešnika kao etičkog buntovnika protiv vladajućeg morala. Tomu ćemo se vratiti.



Govorenje o grijesima u svakom je slučaju bizarno i nije baš u modi, posebice ne u ovim postmodernim vremenima, na njemu je nešto prašnjavo arhaično i predmoderno. Premda je možda perverzna logika postmodernosti upravo u tome da upravo taj arhaički karakter kvalificira govorenje o grijesima kao odlikovanu postmodernu temu. Logika toga čina jest u tomu da se uzmu naizgled zastarjele, predmoderne teme, da se vrate u život, da se napravi njihov remake, revival, i to gestom koja nije ni jednostavno ozbiljna niti jednostavno neozbiljna, nego samo ironična itd. Ne možemo više, primjerice, smrtno ozbiljno govoriti o grijesima, smrtnim ili ne, bilo bi to kršenje postmodernog bontona, ali niti podsmjehivati im se ne možemo, to bi bilo kršenje istog bontona koje bi pokazivalo ne toliko teorijsku zabludu koliko prije svega loše manire. Tako se taj postmoderni čin hrani svojom vlastitom dvosmislenošću koju prodaje kao posebnu odliku, zadržava se u međuprostoru, gdje nije mišljen ni ozbiljno niti neozbiljno, uživajući u svojoj ambivalentnosti. Mehanizam je jednostavan, no ne vodi baš daleko. – Što se pak tiče mogućnosti da smrtni grijesi u ovim postmodernim vremenima pridobiju neki smisao i da ih uopće tko uzme ozbiljno, čini mi se najboljom Solomonova sugestija:

''Što je na smrtnim grijesima smrtno jest činjenica da mogu doslovno skratiti naš život. Tako je proždrljivost drugo ime za previše kalorija i za visoki kolesterol. Pohota je skraćenica za pretjerivanje, za ugrožavanje vlastita zdravlja, za gubitak 'dragocjenih tjelesnih sokova' (Dr. Strangelove)…Lijenost sada znači premalo tjelovježbe. Pohlepa znači uzeti više nego što možeš, što vodi u opasan stres. Ponos postaje izgovorom za premalo vježbanja, a zavist izgovorom da niti ne pokušavamo'' (Solomon 1999, str. 10).

Ukratko, osnova morala, doksa morala, preuzimlje upozorenja na kutijama od cigareta: grijeh škodi zdravlju! Sinning may damage your health. Tu prestaje i postmoderna ambivalentnost, stvar postaje ozbiljnom i najgore što čovjek može reći protiv grijeha jest da krše pravila zdrava života. Pa i najironičnije individue mine ironija kad otiđu na fitness, to postmoderno sveto mjesto. Ukoliko pak spada u manire i to da svoj čin poprate ironijskom distancom, to je ona loša ironija, prazna forma distance što samo učvršćuje i dovršava svetu ozbiljnost sama čina.

Ne znamo više nabrojati sedam smrtnih grijeha, a i među grijesima što bismo ih se mogli sjetiti, škrtost je izgleda negdje na posljednjem mjestu, najviše zastario, prašnjav, nemoderan, predmoderan. Mogli bismo još i sresti neku empatiju s lijenošću – a empatija s melankolijom je čak a la mode, melankolija izgleda kao odlikovani postmoderni grijeh par excellence, pa i s gnjevom, proždrljivošću, ponosom, pohlepom, ali sa škrtošću? Njezine su slike izgleda posve minule, postavljene na ogled i na podsmjeh u nekim klasičnim djelima od Plauta do Moličrea, naposljetku personificirane u osobenjacima iz Balzacovim i Dickensovim romana, no nipošto nisu nešto što bi nas pogađalo sada i iznutra. Figure škrtosti su figure prošlosti, vrijedne podsmjeha i pomilovanja, pred nama su kao images d'Épinal u distanci s kojom gledamo galeriju davnih predaka i njihove bizarne običaje. I ukoliko sama škrtost izgleda zastarjelo sa svojim amblematičnim likovima, utoliko je izgleda još više zastarjelo 'bičevanje škrtosti', njezino obznanjivanje i kritika. Što bi moglo biti gore od zastarjela grijeha nego još više zastarjeli moralizam? Ako je već sama škrtost smiješna, je li moguća kakva 'kritika škrtosti' koja ne bi bila još smješnija od škrtosti same? Kakav je diskurs moguće preuzeti da bismo mogli bez ironije kao teorijsku poziciju predložiti 'kritiku škrtosti'? Ne, navodnici, to postmoderno iznašašće avant la lettre, su suvišni – dakle kritiku škrtosti. I na koji način kritika škrtosti može biti povezana s psihoanalizom?


Preveo sa slovenskog Mario Kopić

Uvodno poglavlje iz knjige Mladena Dolara 'O škrtosti' koja će se uskoro u prijevodu Maria Kopića pojaviti u izdanju Antibarbarusa.


Post je objavljen 05.04.2009. u 02:11 sati.