još jedan sjajan, strašan boell. još jedna slika jednog vremena: pred- i post- ratnog, i jednog prostora: njemačkog, naravnog. ah, čudne li zemlje, čudnog li naroda.
knjiga nas upoznaje s tom i takovom njemačkom (kao u ostalom i druge njegove knjige) vozeći nas kroz vrijeme tamo-amo, od samog početka stoljeća pa do negdje kraja pedesetih, vrijeme dovoljno za odrastanje tri generacije jedne obitelji, obitelji fähmel.
u isto to vrijeme zbivale su se pripreme za rat, te konačno i sam rat, o kojem böll najmanje piše u ovoj knjizi, ali koji naravno ostavlja strašnu brazgotinu na svim njemačkim obiteljima.
priču započinje arhitekt fähmel dolaskom u jedan gradić i započinjanjem izgradnje velebne opatije, svog životnog djela. tu ostaje, zasniva obitelj, tu proživljavaju i preživljavaju rat... jedan od njegovih sinova, robert, tijekom rata, kao časnik wermachta, ruši opatiju.... žena mu završava u ludnici....drugi sin na užas obitelji postaje okorjeli nacist.... itd itd.
nije to knjiga zapleta, napetosti, akcija. knjiga je poput albuma ispremiješanih slika, dnevnika. bloga?
ovu duboku, dojmljivu, snažnu priču treba čitati negdje uz kamin i čašu nečeg beskonačnog, negdje pod mjesečinom sa satima i satima slobodnog vremena pred sobom. u avionu za južni pol, na brodu za sjeverni... nikako ne na plaži, pred televizorom, nikako u ikakvom društvu.
karakteristični citati:
hugo o sebi:
"A kasnije sam pokušao drugačije: zaključao bih vrata u kući, gurnuo pred njih namještaj, nagomilao što god sam mogao naći - sanduke, starež, madrace, sve dok nisu uzbunili policiju i ona došla da odvede markiranta; policija bi opkolila kuću, vikala: " Izađi van, klipane", ali ja nisam izlazio pa bi slomili vrata, uklonili namještaj i uhvatili me, odveli u školu da me i opet tuku, da me i dalje guraju u jarak, grde, nazivajući me božjom ovcom; a on je rekao: "Pasi jaganjce moje", ali oni pasli njegove ovce, ako su uopće bile njegove. Sve uzalud, gospodine doktore, uzalud puše vjetar, uzalud pada snijeg, uzalud cvate cvijeće i opada lišće - oni jedu krumpire s umakom ili slaninu u zelju.
Katkada je čak i moja majka bila kod kuće, pijana i prljava, vonjala je na smrt, širila vlagu raspadanja i vikala: zaštozaštozašto, vikala češće nego 'Smilujte se nama' u svim litanijama; tjeralo me u ludilo kad bi satima tako vikala zaštozaštozašto i pobjegao bih, mokro božje janje, trčao u kišu, gladan, glina mi se lijepila za cipele, po tijelu, bio sam sasvim obavijen mokrom glinom, čučao sam na njihovim repinim poljima, ali sam radije ležao u glibovitim jarcima, pustivši da kiša po meni pada, nego slušao taj strašni zašto: a netko bio se smilovao i meni, kad-tad, odveo me kući, u školu, natrag u to gnijezdo što se zvalo Denklingen, i oni su me opet tukli, nazivali me božjom ovcom, a moja je majka molila svoje beskrajne, strašne litanije: zašto, i ja sam opet bježao: i opet mi se tako netko bio smilovao, ali su me ovaj put odveli u prihvatilište. Ondje me nitko nije poznavao, ni jedno dijete, nitko od odraslih, ali ni dva dana nisam bio u prihvatilištu, a već su me ondje zvali božjom ovcom, i ja sam se prestrašio, iako me nisu tukli; rugali su mi se, jer mnoge riječi nisam poznavao; riječ doručak, na primjer; znao sam samo jesti, bilo kada, ako je što bilo da se jede ili ako bih nešto našao; ali kad sam bio pročitao na ploči: doručak 10 grama maslaca, 200 grama kruha, 50 grama marmelade, bijela kava, upitao sam nekoga: "Što je to doručak?" A oni su me svi okružili, došli su i odrasli, smijali se i pitali: "Doručak, zar ne znaš što je to, zar nisi još nikad doručkovao?" "Ne", odgovorio sam. ""
ratne traume:
"Ja se kod svakog čovjeka pitam da li bih želio da mu budem izručen i nema ih mnogo za koje bih rekao: da."
evo kako boell u jednoj rečenici opisuje pejzaž:
"Zelena rijeka, vedrina, blage obale s vrbovim granjem, šareni brodovi, modri bljeskovi aparata za zavarivanje: žilavi muškarci, usukane žene ozbiljna lica, s palicom prebačenom preko ramena, išli su po besprijekornom travnjaku za golfskim loptama; osamnaest jamica; dim se dizao iz vrtova; grahove i graškove vriježe i trule letve ograda pretvarahu se u dim, stvarajući na nebu ljupke plastove, nalik na vile iz jugendstila koje su se barokno zaobljavale da bi se zatim, svijetlosive na poslijepodnevnom nebu, razvukle u izmučene likove prije no što bi ih struja kakva vjetra tamo gore raspršila i potjerala prema horizontu; djeca, koja su tjerala romobile, ranjavala su ruke i koljena na grubo posutim stazama parka, pokazivala preplašenim majkama hrapave rane i izmamljivala obećanje da će im kupiti limunade, sladoleda; ljubavni parovi, isprepletenih ruku, išli su prema grmlju, tamo gdje je trag plime već odavno bio izblijedio: trska, čepovi, boce i kutije od paste za cipele; lađari su preko zaljuljani dasaka silazili na obalu; žene s košarama za kupovinu preko ruke i sa čvrstom nadom u očima; na izribanim lađama rublje je lepršalo na večernjem vjetru: zelene hlače, crvene bluze, kao snijeg bijele prostirke iznad mrke, crne boje svježeg katrana što se sjajio kao japanski lak; pokriveni muljem i algama, izranjali su dijelovi mosta; u pozadini siva, vitka silhueta Sv. Severina a u kavani "Bellevue" umorna je konobarica najavljivala: "Kolača s vrhnjem više nema", brišući znoj s grubog lica, čeprkajući po kožnatoj lisnici da bi potražila novac za uzvraćanje ostatka."
Post je objavljen 04.04.2009. u 22:08 sati.