svakodnevno mi se selektivno inhibira ponovna pohrana serotonina. nemisaono sam raspoložena, a pošto više ne smijem pit ni dokoličarit, nema više ni romanse između mene i svijeta. imam čeličnu potporu obitelji, prijatelja, psihijatrije i farmakoterapije (fala i večeri za pet), tobože ritmički batinaju ono što sam od sebe sklepala. umro mi mačak, to znate. imam i novu mačku, ali je ne mogu zavoljet, mačke (koje nisu bubi) su zapravo kuje. imamo nove susjede o kojima nitko ne zna ništa, osim da su došli izvana. uselili su u kuću pokojne mare ili kate, nekoć salaste žene poznate po epizodi udomaćenih štakora koji su joj i naposljetku prenijeli neku boleštinu. njoj je drugi susjed, prerano obolio od paranoidne psihoze, prozore oličio svojim izmetom. sad je u nekom domu, a na spomen njega, ljudi naglase da je studirao filozofiju. idem na psihoterapiju tamo gdje sam prije išla na praksu i strah me da će me skužit. nedavno sam čitala o tom intelektualcu koji se vodio plodan, kontroverzan život, a potom se ubio ne zbog depresije, već zbog toga jer je to bilo ispravno. hladnokrvno samoubojstvo. i have lived intensely, and now it is over. naravno, ja se užasavam smrti pa gradim njen kult, da me ne bi uništila.
Post je objavljen 04.04.2009. u 16:28 sati.