Iz propovijedi predsjednika HBK, Jasenovac, 3. travnja 2009.*
Jasenovac! Želeći izreći svoje osjećaje poslužit ću se riječima što ih je papa Benedikt XVI. izgovorio prigodom posjeta koncentracijskom logoru u Auschwitzu: "Govoriti na ovom mjestu strave, gomile zločina protiv Boga i čovjeka, gotovo je nemoguće, napose je teško i mučno za jednoga biskupa koji pripada narodu iz čijih su redova došli oni koji su te zločine počinili" (usp. Benedikt XVI.).
Sabrali smo se ovdje u Jasenovcu, na mjestu na kojem su ubijeni brojni nevini, muževi i žene, na mjestu zatora, na mjestu gdje je vladalo bezumlje, još više, "zvjersko" bezumlje (usp. Ivan Pavao II. za Auschwitz). Što je Jasenovac za hrvatski narod, izrekao je davne 1943. godine, Bl. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije, kad je tadašnjim vlastodršcima poručio da je jasenovački logor "sramotna ljaga", a ubojice u njemu "najveća nesreća Hrvatske". Taj su sud ponovili i biskupi Hrvatske biskupske konferencije o 50-oj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata. Nažalost, nisu se ozbiljno shvatile ni riječi nadbiskupa mučenika ni poruka hrvatskih biskupa. Bez obzira na to, mi taj sud ponavljamo i danas!
Jasenovac! Nije riječ o jednome činu, o jednome događaju, nego o mjestu neopisiva zločina koje je postalo paradigma (obrazac) drugih mjesta zločina. Zato se danas ne spominjemo samo nepravdi i zala koja su se dogodila u Jasenovcu, nego i na drugim mjestima, o čemu svjedoče jame, znane i neznane, rasute po cijeloj našoj Domovini Hrvatskoj i izvan nje. No, Jasenovac je za sebe stvarnost koja se ne može i ne smije zaobići i pred kojom se nikoga ne može ušutkati.
Budući da danas ovamo nismo došli ni kao eksperti za povijest, ni kao suci, ne želimo manipulirati ni brojem žrtava, ni težinom zločina ovoga logora. Sabrali smo se kao vjernici koji s ovim hodočašćem želimo dati duhovnu zadovoljštinu za učinjeno zlo i "obnoviti čišćenje pamćenja". Zato nam prva misao i molitva ide prema onim nevinim ljudima, muževima i ženama, koji su stradali na ovome mjestu i molimo Gospodina da žrtvu njihova života pridruži žrtvi Svoga Sina. Ovim hodočašćem žrtvama iskazujemo pijetet i za njih upravljamo molitvu Gospodaru života i smrti, upravljamo molitvu za oproštenje i dajemo duhovnu zadovoljštinu.
U ovom trenutku mislimo i na one koji su prouzročili toliku bol, na zločince. Što da kažemo o njima? Oni su se na strašan način ogriješili o Božju zapovijed da se treba poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka koji je "slika Božja" i da se ne smije oduzeti život koji je Božji dar svakome čovjeku. Stoga, jasno i nedvosmisleno kao kršćani moramo reći da je njihov čin protiv brata čovjeka za svaku osudu i da se takvo nešto više nikad ne smije ponoviti ovdje u našoj Domovini niti na bilo kojem drugom mjestu.
No, ne očekujte od mene biskupa, svećenika i kršćanina riječi mržnje i osvete. Ni s čisto ljudskog stanovišta to ne biste mogli očekivati, jer biste tada tražili nastavak lavine zla. Gledajući Krista na križu i za njih ponizno molimo Božje milosrđe i praštanje. Budući da svaki zločinac ima svoje ime i prezime i nipošto ne smijemo generalizirati zločin, mi danas otvorena i skrušena srca molimo Gospodina da nam pomogne u tako plemenitom činu praštanja. Molimo nevine žrtve za oproštenje zbog nasilja koje su počinili neki zavedeni sinovi našega naroda.
Isto tako molimo milosrđe od Gospodina i za one koji su našem narodu nanijeli zlo. Molimo Gospodina da spirala zla koja je donijela toliko zla nevinima u našoj Domovini u prošlom stoljeću, a čije posljedice i mi danas osjećamo, konačno prestane i da u ljudskim srcima konačno zavlada mir i ljubav. Molimo da se svima otvore oči te da drugoga promatramo Kristovim očima u svijetlu evanđelja. A Krist nas poučava da je presudno u našem životu kako na ovoj zemlji tako i u vječnosti da "što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste" (Mt 25, 40).
Kršćanin nije nikad tako velik, nikad tako blizak svome Učitelju kao kad iz svog bolnog srca uspijeva izreći riječ oproštenja. Nemojmo se obeshrabriti ako ta riječ milosrđa i oproštenja mučno izlazi iz našeg srca, ako se čini da je krik mržnje i osvete snažniji. Gospodin zna dobro od čega smo sazdani.
"Ako se sjećamo drame žrtava, ne činimo to zato da otvorimo bolne rane, niti da probudimo osjećaje mržnje i odluke osvete, nego da odamo poštovanje prema tim osobama, da na svjetlo dana stavimo povijesnu istinu, a napose da svi postanu svjesni da ti mračni događaji budu za ljude današnjice poziv na odgovornost u izgradnji naše povijesti… Neka se više nikada ni na kojem uglu zemlje ne ponovi ono što su iskusili muževi i žene kojih se već preko šezdeset godina sjećamo i koje oplakujemo". (Papa Ivan Pavao II. 2005.)
--------------------
* cjelovita propovijed: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=111413
Post je objavljen 04.04.2009. u 09:41 sati.