Ne tuguj za onim što je tek bilo.
Ne teži za onim što ne može biti.
Ne boj se onoga što će tek doći.
Gomilaju se dani, a nismo ni svjesni njihova tijeka. Gubimo dokaze, brišemo sjećanja kao da nikada nisu postojala. Ostaju nam samo riječi, na papiru, i ono što nam je u srcu.. Ništa više..
Trebao mi je udarac da me vrati u realnost, poticaj izvana kako bih naučila cijeniti ono što imam i voljeti ono što predstavljam. Bježim iz staza površnosti. Jer kamo one vode?
Imamo puno, tražimo više bez shvaćanja vrijednosti postignutog. Bez razmišljanja hrlimo u lakomi svijet u potrazi za nečim ne razumijeći kako je već pokraj nas.
Ponekad činimo ono što ne bi trebali, nesvjesno nanosimo zlo voljenim osobama iz trenutne zabave, užitka ili osjećaja. Radimo gluposti koje znamo da ne bi smjeli, a opet ih, pod utjecajem atmosfere, činimo bez premišljanja.
Jesmo li zbog toga manje vrijedni? Gledamo li se drugačijim očima? Greške čine život. Greške jesu život.
No jesu li to zbilja greške? Ili stvari radi kojih cjenimo ono što posjedujemo?
Post je objavljen 03.04.2009. u 22:46 sati.