Marketing
Stanje nacije
Nda, Šovagović... Još sam se čudila zašto su kritike šture i vrlo općenite, pa se pisalo više o samom glumcu i općenito o monodrami a manje o samom "Stanju nacije". A stanje nacije je konfuzno i otužno... Elem. Predstava treba početi u 20 h, tako piše u programu. Nađemo se muž i ja u gradu malo iza pol 8, krenemo put Pučkog učilišta. Kupimo karte, komada dva. Dobijemo dva programa festivala i dva kompleta kupona za glasovanje. Kad predstava završi, na kuponu za odgledanu predstavu upišeš svoju ocjenu (obvezni likovi, umjetnički dojam, težina skokova, jel...), istrgneš kupončić i predaš ga, ne kartodripcima nego Komisiji za prebrojavanje glasačkih listića. Stanemo pred ulaz u kazališnu dvoranu, kad tamo – Šovagović u kratkim rukavima, puši. Nas troje sami pred Učilištem. Krenemo muž i ja u šetnju, naokolo zgrade. U drugom dijelu zgrade, u dvorani Talijanske zajednice taman je bila pauza predstave "Diario erotico di Ofelia". Vidjesmo neke poznate, neke nepoznate face. Ponadasmo se da će bar toliko ljudi doći pogledati Šovagovića. Dok smo stigli ponovo do početne točke ophodnje, skupilo se nešto buduće publike. Glumac-monodramatičar još je iznenađivao svoja pluća naizmjence duhanskim dimom i ugodno toplim morskim zrakom. Konačno, tri minute prije predviđenog početka predstave, pustiše nas unutra.
Sve u svemu, do 20.10 se skupilo šezdesetak-sedamdesetak ljudi, što publike, što novinara i fotografa, što članova stručnog žirija. Na pozornici dva ogromna kvadra, presvučena tamnom tkaninom. Sobe, kuće, drveće, što li, i da li uopće ima veze s tom predstavom. U prostoru između prvog reda gledališta i same pozornice – stol s uključenim laptopom i stolica. I, evo Šovagovića. Pozdravi, prebrojava nas, provjerava da li je prisutan žiri, zapitkuje da li ga čujemo i vidimo. Iz uvodnog razgovora s publikom i objašnjavanja što bi monodrama trebala predstavljati prebacuje se na tumačenje lika Arterija Frasa Vraza Filipovića. Pa – hop! – ode u digresiju, s pozornice siđe do laptopa pa pogleda koliko je sati i pusti neku glazbu. Onda komentira da mu je ovo 13. izvedba vlastite monodrame (i da ga nitko nije zvao da ponovi predstavu u nekom gradu). Da je glumio i pred malobrojnom publikom ali i pred petsto ljudi. I da je publika stalno očekivala da se nešto maestralno dogodi u predstavi. A nije i neće. Pa nas je upozorio da ni mi ne očekujemo. Bogznašto, jel. Nekoliko uspjelih pošalica, nekoliko živopisnih opisa, zamotana cigareta koja se gasila svako malo u njegovim rukama. I prošlo sat vremena komuniciranja s gledateljima, pogledavanja na sat i monodrame. Potpunog autorskog djela Filipovog (“Filip Šovagović igra dramu Filipa Šovagovića u režiji Filipa Šovagovića i produkciji Filipa Šovagovića. Ono, ku’iš… Filip, full, Šovagović…”). Pljesak, nakloni… i pokupismo se kući.
Sutradan ujutro prepoznah Filipove šarene tenisice u gradu. Pustom gradu. Bijaše taman vrijeme odlaska u školu i na posao. Kišom okupane prazne ulice vjerojatno ubrzo ispratiše glumca na put. U neki drugi grad, pred nekom drugom publikom.
...Nakon sinoćnje kiše, jutros je opet sunce svanulo. Dobro podsjeća Sijerković – travanj je veliki prevrtljivac. Nadam se da sutra neće biti kiše. Ujutro postavljamo štand pred Pučkim učilištem. Naša Zajednica žena obilježava (dvo)godišnjicu osnivanja Kluba za borbu protiv raka dojke. Ukrasit ćemo štand jaglacima koji su preostali od Dana narcisa (do sad su se potpuno rascvjetali, baš su prekrasni), podijeliti upute o samopregledu grudi, nadamo se – skupiti još nešto novčića za naše buduće akcije prevencije raka dojke. Planirajući buduće akcije Kluba, smislih lik Sunčice (klub je osnovan 10. travnja, kad Ezekijel, Apolonije i Sunčica imaju imendan). Za možebitne majice koje bismo mogle ponuditi.
Post je objavljen 03.04.2009. u 10:12 sati.