KRITIKA: Xavier de Maistre : ''Putovanje po mojoj sobi'' (Altagama, Zagreb, 2008.)
''Putovanje je preduvjet stvarnoga života, života u kojemu vid i sluh napokon dolaze na svoje; putovanje je prostor za spontanost i otvaranje prečaca između oka i riječi'' rečenice su kojima u pogovoru putopisne knjige Zvjezdane Jembrih ''Ljetopisi'' Sanja Lovrenčić propituje pojam putovanja i otvara prostor pisanju o njemu. No putovati se može i bez kretanja, čak i bez napuštanja svoje sobe, a da takvo putovanje zadrži sve prethodno apostrofirane značajke. Štoviše, takvo putovanje ima i svojih prednosti – ništa ne košta a putnika lišava straha od vremenskih neprilika i ćudljivosti godišnjih doba, ali ga oslobađa i straha od kradljivaca, bolesti ili prometne nesreće. Takvo je jedno putovanje – putovanje vlastitom sobom dugo 42 dana – još davne 1790. obavio francuski plemić Xavier de Maistre. Tijekom te avanture on je bilježio zanimljive činjenice koje je uočio i misli koje su mu ''putem'' iskrsavale, što je sve potom i objavio u knjizi ''Putovanje po mojoj sobi'', čiji smo hrvatski prijevod prošle godine dobili zahvaljujući izdavačkoj kući Altagama, urednici Višnji Bošnjak i prevoditeljici Dijani Machala.
Xavier de Maistre (1763.-1852.) bio je francuski aristokrat izrazito pustolovna duha, što se očitovalo i u činjenici da je odabrao vojnički poziv, a služeći kao časnik u Italiji 1790. godine je zbog sudjelovanja u dvoboju bio osuđen na kućni pritvor u trajanju od 42 dana. Iako prije nije ni pomišljao da bude pisac, tom je prilikom došao na ideju da napiše roman kojim će svoje zatočenje pretvoriti u prednost i uz pomoć duha, mašte i intelekta savladati ograničenja nametnuta boravkom između četiri zida, te tako osvojiti nove prostore slobode. Sukladno Johnu Ruskinu – kojega je žalostilo što ljudi rijetko primjećuju pojedinosti kojima su okruženi jer time sebe lišavaju užitka u ljepoti – Xavier de Maistre smatrao je da ako nismo sposobni izvući potrebno zadovoljstvo i uočiti ljepotu u bilo kojem mjestu (pa tako i u svom svakodnevnom okružju, odnosno u prostoru vlastite sobe) onda je iluzorno očekivati da ćemo je prepoznati, odnosno da će nam ljepota išta značiti u dalekim predjelima i u nepoznatim mjestima.
De Maistreova soba imala je oblik izdužena četverokuta, s opsegom od 36 koraka, no njegovo se putovanje ipak sastojalo od više koraka jer je putovao i uzduž i poprijeko i dijagonalno, pa čak i u cik-cak, bez unaprijed određenih pravila i metode, jer je, kako sam veli, ''njegova duša toliko otvorena za svakojake misli, sklonosti i osjećaje i tako neutaživo prima sve na što god naiđe, i u neprestanoj potrazi za ljepotom i radostima koje su tako rijetke da bi samo lud čovjek odbio zaustaviti se, pa ako treba i skrenuti s puta ne bi li uživao u svemu na što naiđe''. Stoga je i putovanje svojom sobom temeljio na sljeđenju vlastitih misli, kao što lovac slijedi svoj plijen ne trudeći se držati nikakve utabane staze – od naslonjača do kreveta, od jedne do druge slike na zidu (opisujući slike autor se upušta u dijaloge s likovima na njima ovjekovječenima i fabulizira naslikane prizore), od ogledala do pisaćeg stola te od ladice sa pismima do police za knjige, kao središnjeg mjesta sobe i ''posebno bogate zemlje kojom s užitkom putuje''.
''Putujući'' od jednog predmeta do drugog u njemu se bude uspomene, oživljavaju anegdote, asocijacije, misli i ideje; njegov živahan um vodi ga prostranstvima daleko onkraj sobna četiri zida a svijet poprima neslućene obrise i oblike, što Xavier De Maistre sve pretače u lepršavu, sanjarski-poetičnu, razigranu, lucidnu i radošću življenja ispunjenu prozu – da bi istekom šestotjednog roka zatočenja naposljetku i zažalio što je vrijeme tako brzo proletjelo, žalobno svjestan da svakodnevni život ne ostavlja dovoljno prostora za predah, snatrenje i kontemplaciju.
Osim raskošnim opisima, refleksijama i uspomenama, knjiga je ispunjena i brojnim filozofskim introspekcijama (istaknimo tek zanimljivu digresiju o taštini, razmatranje razlika između glazbe i slikarstva, uz apostrofiranje premoći likovne umjetnosti, te na više mjesta u knjizi razmatranu tezu o dualitetu ljudske prirode i podijeljenosti ljudskog bića na ''dušu'', tj. razum i ''drugo'', tj životinjski nagon, što je dvojstvo koje, prema De Maistreu, uglavnom djeluje zajedno i usklađeno ali se ponekad međusobno bore za prevlast, a veliko je umijeće razborita čovjeka da ukroti svoju ''životinjsku'' stranu, onemogućivši je da nas nagoni na nerazumne postupke). No, najdojmljivijima ipak se nadaju dionice nježnih, poetskih, sentimentalizmom obojenih minijatura, od kojih svakako treba izdvojiti lirsku epizodu o osušenom cvijetu, dirljiva autorova prisjećanja na pokojna prijatelja, kao i dojmljivu kontemplaciju o krevetu (''U krevetu se rađamo i u krevetu umiremo; to je prevrtljiva pozornica na kojoj ljudski rod naizmjence igra u zanimljivim dramama, smiješnim farsama i strašnim tragedijama. Čas nam je to kolijevka ukrašena cvijećem, čas prijestolje Ljubavi, čas mrtvački odar'').
''Putovanje po mojoj sobi'' neprijeporno je remek-djelo; dojmljiv i poetičan antiputopis u kojemu nas Xavier De Maistre umješno potiče na otvaranje očiju i razdavajnje vlastite okoline od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena; potiče nas gledati uokolo kao da nikad ranije na tom mjestu nismo bili, pa makar to bila i naša, kako često pogrešno mislimo, dobro nam poznata spavaća soba. Tek na taj način predmeti počinju oslobađati skrivene slojeve svojih vrijednosti i zadobivati identitet onkraj svojih uporabnih značajki, te malo-pomalo život počinjemo otkrivati u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti. I tako, nietzscheovski kazano, postajemo dijelom ''neznatne manjine onih koji znaju učiniti mnogo ni od čega''.
Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 390, veljača 2009.