Marketing
PRIHVAĆAM TE BEZ
RAČUNICE
Susreti među ljudima najčešće se događaju bez nekih dubokih planova. Okolnosti uvjetuju nova poznanstva i radne odnose. Tako povećavamo broj onih koje poznamo, a potom i broj onih koje smatramo dobrim znancima.
Među njima je i određeni broj onih koje smatramo prijateljima. Ako pokušamo pronaći niti vodilje u kontaktima s ljudima koje slučajno ili planirano susrećemo, otkrit ćemo ponegdje i određeni vlastiti interes.
Prepoznajemo tako ljude koji slično misle kao mi, koji se bave nekim nama zanimljivim zvanjem, koji bi nam u nečemu mogli koristiti, koji nas oduševljavaju svojim iskustvima, koji imaju na sebi nešto što nam se posebno sviđa.
Uvijek je tu prisutno neko osobno zadovoljstvo, gotovo bih rekao neki interes. Čak i kad otkrijemo prijatelja, kad nekoga dublje zavolimo, kad se u nekoga zaljubimo: i tada je tako prisutna stanovita računica po kojoj nam određena osoba odgovara, zbog koje nekoga prihvatimo i želimo imati uza se odnosno na svojoj strani. A ipak, bilo bi dragocjeno iskusiti da nas netko voli jednostavno zato što jesmo. Tada bi postojala sigurnost da ta ljubav neće zatajiti ako slučajno ja zatajim, ako ne odgovorim na nečija očekivanja, ako se otkriju neki nedostaci u mojem ponašanju.
Jer, činjenica je da uvijek živimo u nekoj nesigurnosti, razmišljajući koliko će određeno prijateljstvo trajati i hoćemo li moći uvijek zadovoljiti očekivanja ljudi oko sebe. Bez daljnjega, svatko je dužan truditi se da ničim svjesno ne razočara ljude oko sebe, ali nitko ne može pružiti u tom pogledu garanciju niti zbog vlastite ograničenosti, a još više ne zbog ograničenosti i jednostranosti ljudi oko nas.
Isus je prihvaćao ljude jer ih je volio. Svoju ljubav nije vezao uz interes i računicu. Svaki mu je čovjek bio važan. Nije bio neosjetljiv na njihovu privrženost i ljubav, na njihovu vjernost i iskrenost, ali je u srcu ostao čist za ljubav prema svakom čovjeku i nikoga nije uzimao površno.
Postoji jedna gesta koju je Isus učinio, a neobično duboko govori o toj ljubavi bez računice, predanju do kraja. Tu gestu će na Veliki četvrtak mnogi voditelji bogoslužja u katoličkim crkvama imitirati kao spomen na Isusa. To je gesta pranja nogu. Apostoli su se šokirali kad im je Isus krenuo prati noge. Petar, apostol koji će ga javno zatajiti, reagira najbučnije.
Govori kako Isus njemu nikada neće prati noge. Međutim, nakon što mu Isus kaže da u tom slučaju nemaju ništa zajedničko, da nije ništa shvatio, Petar popušta i prepušta se Isusu. A Isus se saginje pred svakim apostolom, spušta se ispod njihove razine i pere im noge.
Kao da im pritom govori: 'Prihvaćam te, moja ti je ljubav osigurana bezrezervno. Ona ne ovisi o tvojim kvalitetama ili zaslugama. Dajem ti se na raspolaganje jer te cijenim kao osobu. Računaj sa mnom. Uvijek računaj sa mnom. Spreman sam te prihvatiti i ljubiti bez obzira na okolnosti tvoga života, na zasluge ili promašaje. Ti si vrijedan moje ljubavi. Osjeti tu ljubav kao potvrdu tvoga života. Divno je što jesi i što mi dopuštaš da ti perem noge, jer mi time dopuštaš da te ljubim. To me ispunja mirom i radošću.'
Ta Isusova gesta pranja nogu uvijek iznova stavlja na provjeru naše međuljudske odnose, bez obzira na dubinu poznanstva. Jednostavno: biti spreman svakome prati noge, znači prihvatiti ljude oko sebe kao osobe vrijedne poštovanja i ljubavi.
fra Zvjezdan Linić
Post je objavljen 03.04.2009. u 01:03 sati.