Recesija, recesija. Rebalans, rebalans.
Recesija i rebalans to su dvije riječi o kojima proteklih dana možemo čuti u svakom kutku lijepe naše. Više se ne može početi ni jedan normalan razgovor a da se ne spomene ili recesija ili rebalans proračuna.
Htjeli mi to priznati ili ne ali stanje nije nimalo lako. Teško je.
Kriza je zahvatila cijeli Svijet pa tako i nas i mi jednostavno od toga ne možemo pobjeći.
No, uvijek ima ono ali. Svjesni smo da Država mora štedjeti kako bi pronašli izlaz iz krize no da li sve to ipak mora proći i preko leđa onih „najranjivijih“.
Iako se uvelike naglašavalo kako rebalans proračuna neće ići na teret osjetljivih socijalnih skupina danas će se saborski zastupnici izjašnjavati o predviđenoj drastičnoj štednji na djeci, starijim i nemoćnim osobama i invalidima.
Evo par primjera u brojkama:
1.Prevencija nasilja u školama (bullyng) – srezano 532,400 kuna od planiranih 1.259,850 kuna
2. Prevencija suicida kod mladih – srezano 139,000 kuna od planiranih 149,000 kuna
3. Prevencija zaraznih bolesti kod mladih – srezano 105,00 kuna od planiranih 130,000 kuna
4. Prevencija za suzbijanje zlouporabe opojnih droga – srezano 773,000 kuna od planiranih 5.927,310 kuna
5. Skrb za tjelesno i mentalno oštećenu djecu – srezano 10.730,00 kuna od planiranih 362.254,257 kuna
Ovome treba pridodati još i preko 68 milijuna kuna za projekte koji su bili namijenjeni osobama s invaliditetom.
Dakle milijuni se planiraju uštedjeti na račun prevencije nasilja među djecom i nasiljom u školi, samoubojstava mlađih, brige za djecu bez roditeljske skrbi, starijim i nemoćnim, invalidima….
I dok svjedočimo velikom porastu svakodnevnog nasilja među mladima i njihovim učestalim samoubojstvima, dok se invalidi svakodnevno suočavaju sa svojom invalidnošću i ne tolerantnošću okruženja u kojem žive, dok su sve učestalije svakodnevne pojave ne brige za starije i nemoćne kao i za djecu bez roditeljske skrbi dotle Država reže stotine milijuna kuna na programe predviđene za njih.
Zar djeca nisu naj vrjednije što imamo, zar stari i nemoćni nisu zavrijedili u svojoj starosti uživati bilo kakvu skrb, zar invalidi nisu dovoljno opterećeni samom činjenicom da su invalidi, zar roditelji nisu dovoljno iscrpljeni razno raznim resursima i potrošeni na drugim stresovima kao što su preživljavanje, financijske nedaće, gubitke posla?
Zar Država nije svjesna činjenice da će ovakvi drastični rezovi društvo u budučnosti stajati puno, puno više?
Ili kako bi to dr. Gordana Buljan Flander iz poliklinike za zaštitu djece laički i realistički rekla : „GOSPODO, NISTE NI SVJESNI DA ĆEMO NAKON OVOG UMJESTO U PREVENCIJU ULAGATI U PUNO NEŠTO SKUPLJE A TO JE INTERVENCIJA“!
Post je objavljen 03.04.2009. u 08:00 sati.