Postoje osobe koje ostave traga u našim životima. Znate, oni kojih ćete se uvijek sjećati, jer su nevjerojatno utjecale na vas.
Ovaj post posvećujem jednom Profesoru. Uskoro će biti godinu dana od njegove smrti. Nije bio star, otišao je puno, puno prerano. I tada se čovjek pita zašto dobri ljudi odlaze prerano?
Predavao mi je na prvoj godini. I nikada neću zaboraviti kada je rekao: „Iz ove predavaone neće izaći niti jedan student koji sve ne razumije.“ Tako je i bilo.
Imao je samo kredu i ploču. I bilo je dovoljno. Gradivo je postupno objašnjavao jednostavno i nevjerojatno razumljivo. Na tim predavanjima se doslovce mogla muha čuti. Slušala sam ih bez daha.
Imao je karizmu. Pod pauzama je žicao cigaretu od studenata. Bio je jedan od nas, nije bio iznad nas.
Učio nas je razmišljati. Naučio nas je sve o GMO hrani i da je ona ista kao i ostala "normalna" hrana. Naučio nas je da nam ne prodaju muda pod bubrege, kao što to često rade. Kada sudjelujem u nekoj raspravi o tome i kada gorljivo zagovaram GMO, sjetim se rečenice koju je rekla jedna kolegica: „Ipak smo mi Profesorova djeca.“
Od svega što je postigao u životu, najponosniji je bio na nagradu koji su mu dodijelili studenti, za najboljeg predavača. Tek kasnije sam saznala da je predavao i održavao sastanke sa studentima poprilično bolestan, do samog kraja, kad je već imao nekoliko metastaza. Pokazao se velikim čovjekom u najtežim trenutcima. Njegovi kolege profesori kažu da se nikada nije žalio, niti kada je bilo najteže. Ostao je dostojanstven do samoga kraja.
Ostat će u sjećanju mnogih. U mom sjećanju sigurno, kao jedan veliki uzor. Ako ikada budem predavala, što mi nije primarni cilj, ali nikad ne znaš gdje te život može odvesti, nadam se da ću biti upola dobra kao Profesor. Jer postavio je granice prilično visoko.
Profesore, bili ste jedinstveni i neponovljivi. Hvala Vam na svemu.
Imate li vi uzore?
Post je objavljen 02.04.2009. u 23:29 sati.