Pregled posta

Amarcord...mi ricordo...sjećam se....

Sjećam se da sam kao mala jako voljela ići u cirkus.
Negdje u magli su mi cirkus Knie u Bernu, ... i ... je li se zvao Americano onaj koji je redovito dolazio u Rijeku neko vrijeme? (Nema bema, sister će se sigurno sjećati ) Znam da se najlonska zastavica s njihovim klaunom vukla zamnom stoljećima. Onda Moira Orfei i Cirque du Soleil na TV... Uvijek su me kao malu te predstave oduševljavale. Voljela sam i filmove i priče kroz koje se provlačila tema cirkusa. Voljela sam i cirkusku muziku . Gdje su nestali cirkusi danas? Čini mi se da ih je nekada bilo puno više...ili sam ih samo više primjećivala?
Kad sam se doselila u ovaj stan, cirkus je bio postavljen na parkiralištu blizu zgrade. Popodne se čula muzika s predstave. Uvijek bi mi stavila osmjeh na lice.
Muzika, kao i mirisi, često vrati sjećanja. Tako je i Cirque du Soleil - Quidam otvorio puno ladica u mojoj glavi; onih sa cirkusima mog djetinjstva, Fellinijem, Amelie Poulain.
Kroz predstavu nas vodi mašta jedne curice koja bježi u izmišljeni svijet Quidama.

Quidam, osim što je tu izmišljeni svijet, znači i netko, nitko; može biti svatko. Ovdje je lik bez glave koji hoda okolo s otvorenim kišobranom i šeširom u ruci.
Vjerojatno su me mašta male Zoe i cirkus u kombinaciji vukli na Fellinija.
Amelie, jedan od meni omiljenih filmova, sam našla u malom dijelu muzike. Gledala sam ga 3 puta, a muziku slušala često na putu Zagreb - Rijeka. Slušala sam sve dok me nije počela činiti tužnom samo zato što me podsjećala na nekoga tko je govorio da u Amelie ima jako puno mene. Bacila sam CD kojeg mi je dao. Kad je u Quidamu zasvirala ta slična muzika, opet sam imala isti osmjeh kao i kad sam otkrila film i zaključila kako sam blesava bila što sam bacila CD. Trebala sam ga samo staviti na stranu dok tuga ne prođe... Sad moram ili downloadati ili kupiti....Bilo je baš burno u mom mozgu dok sam oduševljeno gledala predstavu i doslovno plakala od smijeha uz jednu točku klauna.
Nakon toga, slijedi crtica iza predstave koja je napravila jedan od onih nizova što me uvijek po malo zabezeknu kako se poslože u životu. Dođem doma, otvorim mail i ne mogu vjerovati...mail od onoga zbog koga sam prestala slušati muziku iz Amelie.... Nakon toliko puno vremena što se nismo ni čuli, ni vidjeli....zašto si se sjetio pisati?!
Naravno, i to je otvorilo ladice sjećanja, ali iako su bile pune činjenica i slika, u njima nije bilo osjećaja. Praznina. Nije ni bitno gdje su nestali. Dobro je ponekad da neki koji su nam bili važni, postanu quidam.

Za kraj, uživajte u lakoći skakutanja i žongliranja s diabolom, samo jednoj od fantastičnih cirkuskih točaka ukomponiranih s elementima kazališta.
I nikako ne propustite Taj cirkus kad dođe u vaš grad .

Post je objavljen 04.04.2009. u 19:50 sati.