mogu ti crtati
konture lica
prstima po zraku
slikati oči bojom neba
dok ti putujem
mislima ususret
živeći za jedno
jutro raspamećeno
u kojem su anđeli
vezli tonove na
zlatnim lirama
potom se
ogledalima sna
unijeti u novu
dimenziju gdje
je sve moguće
gdje vodopad riječi
ne ranjava dušu
nego je liječi
a ti
možeš li se sjetiti
onog šapata
među zvijezdama
prognanih u svemiru
kad si jedno nježno
volim te
prekrio poljupcima
dok su ti vrele
sljepoočnice
damarale po grudima
na dlanovima ti
školjke izrastale
što su pustinjski pjesak
sedefom obavijale
da pticama u letu
putokaz budu
zamislit ću,
i oživjeti trenutke
prizivom imena
u kojem je bilo
nešto kao
pjesma
kiša je padala
a ti si usnama
skupljao suze
po obrazima
pitajući me u
kojem gradu i u
čijoj galaksiji
ćemo se opet sresti