Nisam dugo pisala post i sjetila sam se da bih i mogla napisati novi XD
Zapravo iskreno ne znam o čemu pisati.
Hm. Nagodinu ću, pošto se otvara jezična gimnazija u ovoj (ne mogu vjerovati još uvijek, skoro sam vrištati počela), vjerojatno u nju ići. Ili u opću... Ali htjela bih u jezičnu.
Sljedeća tri dana ću biti iznimno lako zapaljiva i živčana, stoga preporučam da se držite na pristojnoj daljini, hvala.
Preživjet ću. Uvijek preživim XD
Iako, to je zanimljivo. Koliko puta me je skoro zgazilo nešto... Poput autobusa i auta (i trogodišnje djece na triciklima). Čovjek bi pomislio da sam već odavno trebala biti tri metra pod zemljom.
Očito imam sreće. Ili imam svog anđela tamo gore.
Nekoliko puta su me ljudi znali pitati zašto vjerujem u sve to. U Boga, u Raj i Pakao, u Anđele. Zašto sve to pišem velikim slovom. Zašto onda nemam ono što godinama želim ili nešto takvo ako sam se svake noći molila za to. Zašto odabirem živjeti onako kako živim, zašto ne psujem sve po spisku, zašto godinama i dalje uporno idem na svaku nedjeljnu i svaku važnu misu, zašto od 6. godine ne jedem meso petkom...
Puno je razloga tome.
Prvi razlog su moji roditelji. Jer su me naučili tome. Jer su više od 15 godina zajedno a da ih nikad u životu nisam čula da se svađaju. Jer ih to čini sretnima i ispunjenima. Jer sam tako odrasla. Jer imam uzor u obitelji u tome i ne bih htjela biti crna ovca niti ih razočarati. Previše sam razočarala ljude i oni mene u drugim stvarima.
Zatim, ja sama.
Jer sam to ja. Jer volim vjerovati u to. Do sad bih se vjerojatno već ubila da moji i ja ne vjerujemo. Moji bi bili potpuno drugačije osobe, a ja... Ne bih imala u što vjerovati. A to bi me ubilo do sad, da.
Jer život ne bi imao smisla ako nema života poslije smrti. Smrt je samo prelazak. Pješački prijelaz.
Jer mi je potrebno to u ovome svijetu. Vjera da jednom neću morati biti sama i plakati u kutu dok me nitko ne vidi, dok su drugi u drugoj sobi i smiju se.
Jer vjerujem u čuda, a ona se ne događaju sama od sebe.
Jer želim vjerovati u to da me netko čuva i da zapravo nisam nikada sama. To mi je potrebno.
Jer je to moj put koji sam sama izabrala i koji ne želim mjenjati. I sama znam da neću. Ni zbog čega. Ni zbog koga.
I makar iskreno nikad ne bih mogla biti časna niti ništa takvo (bez brige XD), i možda jednog dana ne budem bila toliko predana tome jer svi mi imamo krize, cijeli život ću vjerovati da postoje. Da su tamo gore. Da se smiju kad se zabijem u stup.
I da ću, ako budem uporna i tvrdoglava, da ću jednom uspjeti.
Jednog dana.
When you wanna give up
and your heart's about to break
Remember that you're perfect;
God makes no mistakes
Bon Jovi - Welcome to wherever you are
Kratak je post, ali nemam baš inspiracije, tako da... Čujemo se =)
Andrea
Post je objavljen 02.04.2009. u 20:28 sati.