Marketing
Razgovor s filozofom Giannijem Vattimom
Pokraj mišićava nastupa SAD stara Europa djeluje pokadšto prilično neodlučno, neambiciozno. Ova slabost starosti mogla bi se shvatiti i kao njezina jačina?
Europa usmjerena prema nešto manje intenzivnijem razvitku, čini mi se da je to ono što nam je danas potrebno. Razvitak je vazda i jedna vrsta agresivnosti. U manje globaliziranom svijetu takva se agresivnost mogla još i razumjeti, sve do prije dvjesta godina nije se znalo što se zbivalo u Africi, Južnoj Americi itd. Predodžba da za sebe možemo postići točno određenu životnu formu, a drugi moraju vidjeti za sebe kako će i što će, danas više nije uvjerljiva – dostatno je spomenuti ekološke posljedice. Postoje faze kad bi civilizacija trebala imati hrabrosti za samoograničenje, inače je sama priroda ograničuje na paradoksalan način, dopušta izbijanje epidemije, životna sredina biva neprijateljska.
Govorite o samoograničenju. Vrijedi li to i u teritorijalnom pogledu? Jesu li Europi potrebne teritorijalne granice?
Teritorijalne granice vidim kao problematične. Dugo sam slijedio uvjerenje da bi Europa kao umjetna tvorba mogla biti modelom svjetske države, kako ju je Kant skicirao, jedna vrsta bolje Organizacije ujedinjenih naroda. Danas u to ne vjerujem. Pitam se da li jedna politička tvorba, koja potvrđuje slobodu, ne potrebuje i stanovito ograničenje od strane drugih sila. Počinjem ozbiljno razmišljati o tomu da multipolarni svijet koji, ako se ne i ne sastoji iz baš malih nacija, ali recimo iz tri, četiri velika bloka, može biti mirnodopskiji i slobodniji od jednoga unipolarnog svijeta. Posvema integrirani sistemi imaju totalitarnu tendenciju. U svijetu s jednom jedinom hegemonskom silom, kao što se sada pokazuje, postojat će neprestance policijske akcije, jer se više ne može podržavati neka druga sila, onda kada se revoltira protiv ove hegemonske sile. Postoji još samo interni, anarhistički bunt. Stoga će takav svijet biti mnogo manje siguran, manje uređen, mnogo terorističkiji nego svijet kakav smo upoznali.
U nacrtu europskog ustava se spominju vrijednosti kao ljudsko dostojanstvo, demokracija, pravna država i tolerancija. Sve je to lijepo, ali ništa novo. Nije li europska kuća u stvarnosti starački dom povijesti?
Te vrijednosti u stanovitom smislu mogu izgledati kao prazna brbljanja, kao „prženi zrak“, kako mi to u Italiji kažemo. S druge strane, istina je da čim se pokuša primijeniti te vrijednosti, odmah je netko tko je protiv toga, jer je protiv ovih ili onih ustupaka. Unatoč njihovoj samorazumljivosti, s tih se vrijednosti otuda mora svagda iznova skidati prašina. To je kao ponavljanje Credo na početku godine, obnavljanje obećanja na krštenju. Ustavi imaju i jedno takvo značenje.
Vazda ste u svojim djelima naglašavali da su se demokracija i laicizam razvili zahvaljujući našoj kršćanskoj baštini. Ne bi li tu kršćansku baštinu trebalo i eksplicitno spomenuti u europskom ustavu?
Religiozni ili etički konflikti u Europi, koji još uvijek postoje, danas zacijelo ne bi uz takvo imenovanje bili suzbijeni, nego još više pojačani. Što bi Isus Krist u toj situaciji učinio? Pretpostavimo da bi rekao: slušajte, ako vas ljuti takvo imenovanje, ostavimo onda kako jest! Mi nismo ovdje, na kraju krajeva, da se međusobno pokoljemo, kao u vrijeme križarskih ratova. Ja sam, istina, uvjeren da je laicizam potekao od kršćanstva. No unijeti u ustav ideju da se mi pozivljemo na kršćansku religiji, jer je ona pripravila laicizam, prilično je komplicirano. Budući da ustav mora biti zajednički prihvaćen, vjerujem da ovdje prednost u odnosu na načelo istine ima ljubav prema bližnjemu.
Ljubav prema bližnjemu kod vas igra ključnu ulogu. Je li to pitanje vjere ili nju možete kao filozof racionalno zasnovati?
Ljubav prema bližnjem nije nikakvo teorijsko načelo. U tomu leži teškoća. Postoji jedna lijepa knjiga Jean-Luc Nancya Iskustvo slobode, gdje on kaže: sloboda nije nikakva teorijska stvar, nego praktička. Kako je narodima pošlo za rukom osloboditi se? Tako što su dokazali kneževima da je sloboda pravičnost? Kneževi na to nisu davali ni prebijene pare. Oslobodili su se tako što su s vilama otišli u kneževske palače i rekli: mi hoćemo našu slobodu! Krist je, doduše, propovijedao ljubav prema bližnjem, ali nitko nije bio uvjeren na osnovi argumenata, u smislu: otkrili smo da je ljubav prema bližnjemu dobra ideja, pa je sad primjenjujemo, nego na osnovi činjenice da je on oko sebe izgradio zajednicu koja se ne tom načelu zasnivala. Istinitost neke teorije priznajem na temelju neke izvorne pripadnosti.
Kako se točno može okarakterizirati ta pripadnost određenoj životnoj formi?
Prema Heideggeru, ja sam dobačeni nabačaj (geworfener Entwurf: bačena projekcija), što će reći, ja sam doduše kadar sebe nabaciti (projicirati), ali stojim istodobno pod uvjetima koje sam nisam stvorio. Heidegger pravi razliku između tradicije (Tradition) i predaje (Überlieferung). Tradicija i tradicionalizam znače da prema onomu što je bilo trebam ostati bezuvjetno odan. Predaju, nasuprot tome, razumijem kao prošlost koja mi se otvara kao mnoštvo mogućnosti, među kojima mogu izabirati. Pri čemu u njoj ostajem vazda otjelovljen i njom ne raspolažem svojevoljno. Nisam Bog Otac, sebe ne stvaram iz sebe samoga.
Sekularizaciju vidite kao ozbiljenje kršćanskog učenja o Božjem otjelovljenju. Glede poodmakle sekularizacije i demistificiranja čovjeka uz pomoć prirodnih znanosti i glede opstanka religija (i reakcije na to), Jürgen Habermas kaže da smo stupili u post-sekularno doba.
Ja sam u tom mnogo optimističniji, ničeanskiji. Sve dok duša, dakle, sloboda pojedinca, nije pod prijetnjom, može se daleko ići koliko se hoće – pritom mislim na nove mogućnosti koje nam otvara genetička tehnologija. Ako se ovdje prigovara da embrioni uopće nisi slobodni, onda se da odgovoriti: ni ja naposljetku nisam rođen dobrovoljno, to nije moja odluka. Nisam vazda suglasan sa Sloterdijkom, ali sam na njegovoj strani da bi se trebalo usuditi krenuti korak dalje, sve dok poštujemo slobodu.
Habermas bi rekao da onaj tko je podvrgnut genetičkoj manipulaciji i za to zna, da je on nezadovoljan namjerama svojih dizajnera.
Naravno da izaziva bijes ako znam da me je netko izmijenio kako bi od mene, recimo, stvorio stroj za ubijanje. No ono što me brine kod Habermasa jest njegovo polaganje prava na to da zna kako izgleda jedna neizmanipulirana priroda, jedno transparentno društvo. To, naime, pretpostavlja da raspolažemo jasnom predodžbom o tomu što ima vrijediti kao „nemanipulirano“. Jedna takva predodžba ili, još više, kategorija, može mi onda služiti kao standard, da bih u stanju razaznati stupanj moje manipuliranosti. No, ne bi li to samo bilo manipulacija, i to u ime kategorije čistoće ili nefalsificiranosti – dakle jednog lažnog obećanja? U tomu leži osnova protuslovlja.
Razgovarao Luca Di Blasi
Preveo Mario Kopić
Post je objavljen 02.04.2009. u 17:21 sati.