Tko bi pomislio, biti će tako,
vidio jesam, nije lako.
Suza po suzi sama teče,
radost i sreća pred tugom kleče.
Dijete bez majke ko´ prst bez ruke
prašina u zraku plus puno buke.
Pucnjevi se nadmeću koji je jači
maskirno je vrijeme bijelo se svlači.
Vojnička čizma jedina moda,
livadu krasi u pancirki roda.
Proširili mi kuću velikom terasom
kuhinju mi uresili ratnim kasom.
Dvorište mi prigovara čahurom raznom
soba se tuži jekom ko´ kaznom.
Orah plače, granom skriva smolu,
trešnja jeca u svom gelerskom bolu.
Podrumi krcati dnevno crnim mrakom
ležim na dasci oružan mamom i bakom.
Na prozoru i vratima zasjele vreče
nagužvane pijeskom, nije smeće.
Pet je sati još nije ni dan,
tko je prekinuo moj dječački san?
Noć je duga, utjehu ne nudi,
možda mi sutra volju probudi.
Magla je sjela na moj grad,
kako da ne budem izgubljen sad.
Post je objavljen 01.04.2009. u 23:12 sati.