Ljubav je tako kratka a zaborav tako dug...
Odlazeći u sjećanja palim svijeću za sve one koji lutaju
tražeći smisao u još jednom zalazu sunca baš poput mene...
Kad se odlučim i vratim u stvarnost
po starom običaju pustiti ću da padnem.
a onda se moliti u tišini noći
da se vratiš
prvobitna
igra mene i mog srca
se nastavlja ;
protagonist sam ponovno ja
uloga namijenjena i tugi
što poput nesmiljenog sunca obara s nogu
nadajućie, i vjerne novoj prilici.
Pa ću se trovati cigaretama i pokušavam na misliti
na tebe
a noći su tako prokleto duge i hladne i
krv polako zamjenjuje moje suze te se misao za novim jutrom
ugode izmiče tvojim prstima pa ti ne preostaje ništa drugo nego da
pogaziš svoje osjećaje i kažeš: Ne, odbijam VOLJETI TE OVOILIKO!!
Ne, ne mislim na tebe!!!!
Svjesna da lažem onaj najljepši dio mene koji je ostao da je prati
pravit ću se da nepoznajem sebe..
ali tako sam jača ..
bar zasad!
(posveta 1.4.)
Post je objavljen 01.04.2009. u 22:22 sati.