Ulaziš polagano u odaje moga srca,
kao tihi vjetar što ulazi u sobu,
prevrćući strane starog dnevnika
tako i ti prevrćeš dnevnik srca moga.
Ne pitajući za dopuštenje, ti nježno,
Lagano vrškom svoga božanskog pera
Upisuješ riječi vječnom tintom ljubavi,
Tintom koja se ne preljeva,
Tintom koja popunjava sve one prazne stranice
Koje su ostale nepopunjene
od trenutka kada je srce počelo kucati
Tako, stranicu po stranicu, ispisuješ lagano
I neprimjetno se iskradaš iz odaja tajnih,
Nestaješ poput mraka pri izlasku Sunca,
prije nego se ono srce probudi
što mu tvoj nježni glas diktiraše
otkucaje dok je spavalo;
zvuci tvoje tihi pjesme mu prijaše.
Čekat ćeš, znam; uvijek čekaš.
Čekat ćeš da srce pročita one stranice
Sto bijahu prazne,
Čekat ćeš dok ono suzu ne pusti
I tada, kao i prije, iznenada vratiti ćeš se
I sjedinit s njim u svoj punini svete ljubavi....
Mojoj dragoj