Marketing
(ne pišu se imena pa ne zna na koga se odnosi)
Došla mi je jučer. Donjela mi je pune ruke gnjeva. Ne znam gdje ga je uspijela toliko skupiti, niti me iskreno zanima. Odbila sam. Plakala je. Mislim da ima plantažu doma.Jako je plakala. Zaprepastila sam se.
Tko ti je to učinio?! - pitala sam je.
Nije odgovarala, samo je plakala. Vidjela sam da to ne vodi nikud.Ja nisam plakala. Nisam htjela. Nisam željela, a znam da ona je. Bilo bi joj lakše kad bi vidla i da ja plačem. Optužila me. Ja sam kimnula glavom. Vidjela sam, nešto sam je naučila. Nisam se htjela prepirat. Za takvo nešto nema me pravo optuživati. To je stvar gledišta. Trebala bi biti zahvalna šta ne razumijem njenu bol, jer da razumijem bila bi joj konkurencija i sigurna sam da bi to dobro iskoristila. Izazov, jebi ga! Zašto bi ja trebala nositi njene suze? Da se još i njenim suzama ukrasim, suprkos višku boja kojima ukrašavam svoje sunčane naočale? Zašto ona malo nebi pričuvala moje osmjehe? Možda povrate ono utočište koje je spalila. Jako mi nedostaje. I već se pomalo privikavam na to.Ne želim da shvati kako se osjećam. Onda bi se tako i ona osjećala. A to ne želim. Nije lijepo. Ne želim joj bol.
Optužila me za nešto što ona misli da je tako. A šta da joj radim? Neka misli, neka se guši u svojim bespotrebnim suzama. Živimo svoje živote. Ona bira šta hoće za sebe. Ona bira svoj način. Ne razumijem samo, zašto od mene očekuje da je shvatim!
Nitko te neće shvatiti, kao što ti sama sebe shvaćaš!- rekla sam joj, a prešutila sam '' To što te volim, neće te promjeniti.''
Ne očekujem to više, lagat ću ako kažem da to nisam očekivala. Ali otvorili su mi oči, natjerali me da ih otvorim. Tad sam zaplakala. Zar ću je morati izgubiti? Zar ću je morati odbaciti zato što me tjera da biram?
Ne mogu je gledati kako plaće, ne mogu zamisliti kako želi i mene vidjeti kako plaćem. Zašto? Moža je gladna. A Isus kaže napoji žednoga, nahrani gladnoga, Isus kaže i oprosti.
Rekoh joj:'' Evo ti moja patnja, nahrani se.''
A onda nek me pusti praznu i bez krvi jer svaki atom moga bića je patnja. Nek me pusti nesretnu od sebe da u drugima nađem sreću. Nek me pusti da s drugima djelim sreću kad ju ona nije znala djelit. Nek me pusti da se moji osmjesi odmaraju u tuđim krilima i da moja šutnja sa drugima nije neugodna.
Evo,nesretna sam, patim, jesi li se dovoljno najela? jesi li sad sretnija?-pitala sam je.
Jesam. - odgovorla mi je.
Moja misija je završena.
Post je objavljen 01.04.2009. u 09:28 sati.