... za mnom se i dalje vuku hladne siluete prošlosti... ne mičem se iz ulice kojom sam nekada hodala potpuna i nasmiješena...iz nje neizlazim nadajući se da ću vratiti onu staru sebe...
i dalje osjećam na licu hladan dodir vjetra koji ne prestaje puhati... pronašla sam novu sadašnjost...no njezino lice ne prepoznajem kao lice i glas prošlosti...dotiče me njegov glas ali nema niti jedne naznake da sam se vratila... prošlost ne prestaje...samo me zakoči u onom trenutku kad sam sigurna da sam nastavila hodati ususret toplini zagrljaja nove sadašjosti....
pitam se kad ćeš prestati? u kojem trenutku nestaješ poput izbljedjele slike pokrivene prašinom??
Post je objavljen 31.03.2009. u 21:44 sati.