Dugačak je i trnovit put iz jednopartijskog u višestranački sustav. Isto je tako dug i trnovit proces restrukturiranja gospodarstva iz dogovorenog na tržišno poslovanje. Osobitu težinu ovim procesima daje galopirajući liberalni kapitalizam čiji protagonisti, u nesmiljenoj utrci za profitom, postaju više nalik robovlasnicima nego poslodavcima. Kroz taj proces danas prolaze skoro sve tranzicijske države a osobito se teškim čini stanje u onim državama u kojima je iz raznoraznih razloga vlast slaba. Najočitiji primjer ovakvog stanja je Bosna i Hercegovina. Tranzicijska država sa bezbroj neriješenih političkih, međunacionalnih, gospodarskih i inih pitanja. U takvoj situaciji, u kojoj je oficijelna vlast na svim razinama zaokupljena nizom neriješenih pitanja, od kojih se mnoga, s ciljem dodatnog usložnjavanja stanja, svjesno otvaraju stvara se politički vakuum u kome se događaju razni, krajnje čudni procesi. Zahuktavanju tih procesa svakako pridonosi i dvojbena uloga vlasti kao arbitra između poslodavaca i njihovih uposlenika. U najmanju ruku se čini dvojbenom situacija u kojoj zakonodavna vlast donese zakonske propise kojima su određena dva platežna sredstva, Konvertibilna marka i Euro, a onda se pojavi poslodavac ili čak skupina njih koja, mimo važećih pravnih propisa inaugurira i treće platežno sredstvo. I poluge vlasti šute. Šutke kršeći zakone koje su sami donijeli. Isto tako, u naj manju ruku, dvojbenom se može nazvati situacija u kojoj poslodavac sve svoje djelatnike otpusti na burzu rada, da bi nakon toga ti isti radnici nastavili raditi «na crno». Posebnim segmentom u ovoj tranzicijskoj priči može se nazvati sve očitije instrumentaliziranje tih radnika, sa uskraćenim temeljnim pravima, u dnevno političke svrhe. Jer kako inače nazvati sve učestalije prosvjede određenih gospodarskih kasti, koje pod prijetnjama otkazom, svoje djelatnike vode od prosvjeda do prosvjeda, od skupa do skupa. Bilo da se spomenuti održavaju na graničnim prijelazima ili pred državnim ili entitetskim institucijama države, ma kakva ona bila.
Kako nazvati prosvjede ovih «na crno» uposlenih radnika, i transparente koje nose u rukama. Kakvim imenom nazvati transparent na kome piše «Hoćemo jednu vojsku a ne tri» ? Kamo sve ovo vodi i gdje je krajnji cilj ovih zakulisnih političkih igara ?
Zbog čega službena vlast na županijskoj i entitetskoj razini u potpunosti ne preuzme ulogu kakvu joj propisuju ustav i zakon teško je nagađati. Međutim, to ostaje nepobitnom činjenicom. Kao uostalom i zaključak da su svi ovi prosvjedi upereni protiv aktualne vlasti. Jedinim izlazom iz ove situacije može se nazvati povratak u okvire pravne države. A povratak u spomenute okvire jedino može osigurati vlast pobjednica na izborima. Dosljednom primjenom zakonitosti na čistac će izići mnogi nagomilani problemi. Ako vlast zaštiti obespravljene radnike od grabežljivih poslodavaca u tom se slučaju i aktualna vlast može nadati dobivanju novog mandata na izborima. U protivnom, vrlo se izvjesnom čini mogućnost da će krupni kapital, nakon dobivene bitke sa radnicima, dobiti bitku i sa vlašću. U tom slučaju svi ćemo postati taoci krupnog kapitala. U tom slučaju nećemo pretrpjeti tranziciju iz komunizma u kapitalizam. Nego ćemo se vratiti u robovlasničko društvo. Kako bi se izbjegla ovakva mogućnost potrebitom se nameće žurna intervencija temeljnih poluga vlasti. Jednako zakonodavne, izvršne i sudske. I to na svim razinama. Od one najniže do one najviše državne. Svatko u svome području djelovanja i na zakonit način. Jer od samog pokušaja uskraćivanje prava ma rad, ograničavanje političkih sloboda pojedinaca i skupina do potpune anarhije je jako mali korak. Dvojba je samo je li ta magična crta već prije šutke pređena. Bez reakcije krovnog arbitra u tržišnoj utakmici vođenoj između poslodavca i njegovih uposlenika !
Post je objavljen 20.03.2009. u 12:54 sati.