NAŽALOST
Nažalost, samo smo ljudi.
Živimo svoje male živote
na ovaj ili onaj način.
Svako za svoj misli da je bolji.
Poneki smatraju i da su pozvani suditi,
ili još bolje, odlučivati za druge.
Pa siju svoje male, sitne pakosti
često na plodno tlo.
Tada osvanu tužna jutra samoće,
noći u kojima grize gorak okus soli
na otvorenoj rani.
Kao da se nikome ne može dogoditi
i kao da su baš svi nepogrješivi.
Jao nama, jadnima...
Ispod beskrajnog svoda
koji ne nazivamo granicom
poigravamo se svojom smrtnošću,
a samo jedan život imamo,
jedan ovozemaljski...
Blagoslovljeni smo i darom govora,
ali kako teške riječi možemo izgovoriti ?!
Kao da one druge, manje lijepe ili lijepe
ne postoje ?
Nažalost, samo smo ljudi.
U oklopu tijela kojeg možemo
a ne moramo nikada voljeti.
To je ipak, samo naš problem.
I misao proizašla iz duše,
ravno na svježi zrak,
da se zalijepi na beskrajno zelenilo,
prelijepo plavetnilo,
nježne i dirljive boje zalaska sunca,
neka nam misao uvijek pazi,
da ne povrijedi.
Jer sve je krug,
u kojem se vrtimo do onoga dana...
I zlo će nam se sigurno zlim vratiti,
a dobro dobrim,
kad tad...
Post je objavljen 30.03.2009. u 22:36 sati.