jednom sam u 6.razredu osnovne škole bila sa roditeljima u kumrovcu jer nas škola nikada nije tamo vodila zbog desničarske ravnateljice
i onda su me jedan dan roditelji, oboje vrlo objektivni promatrači povijesti, odveli u komrovec i pričali su mi kako je to nekada bilo dok su bili mali i dok su bili u malim partizanima i pjevali titu i išli u kumrovec svako malo
i bila sam u onom muzeju i onda kasnije
sam odšetala malo dalje i bio je taman negdje suton
još je bio dan ali je sunce zalazilo i bilo je neko ogromno šetalište i drvored i priroda u kojem god da smjeru pogledaš
niz to šetalište kilometar dalje valjda bio je neki ogromni kameni krug šta nisam ni dan danas sigurna što je
i sjela sam na njega i sve je bilo puno mrava a bio je pretopao od sunca
i legla sam na leđa noge u turskom sjedu crvene starke i frčkava kosa i razdrane trapke
puno narukvica i puno ogrlica i slušala sam ten years after od led zeppelina i gledala sam u nebo
koje se tolko ubrzano kretalo da se činilo da je vrijeme ubrzano
a boje sutona su se pomiješale sa zrakom i drvećem i bila sam samo ja i nitko drugi okružena svemirom
i nije bilo ljutnje nije bilo cendravosti obožavala sam svoje roditelje kao prijatelje i razgovarala sam s njima iako sam užasno žudjela imati svoje HIPI prijatelje tad i tako je otkad znam za sebe i obožavala sam svijet uz led zeppelin
drugi put godinu dana kasnije bila sam na brijunima na izletu opet s roditeljima i bili smo u titovom muzeju još jednom i gledala sam sve fotografije njega i poznatih ljudi i bila sam u velikom tour-bus sa puno turista koji su se fotkali i bili uzbuđeni a meni je tata pričao kako je tito u biti talijan ili rus zaboravila sam?
onda sam šetala po nekom prastarom hotelu koji je ostao netaknut od 50ih i nije bilo ni žive duše a ja sam gledala van kroz prozor u prazan otočić naslonjena na umjetno cvijeće i mramor sa jednim dreadloxom koji mi se spuštao niz desni obraz i cijeli dan je bio predamnom
i puno pink floyda za preslušat i puno tog čemu sam se taj dan smijala
i danas kad gledam unatrag mi se čini da sam bila puno pametnija i zrelija tad nego što sam sad
koda me sve previše išamaralo i izprefrigalo i sad više nemam onaj čisti čisti bistri pogled na svijet bez sumnji bez srdžbe i pristranosti
onaj bistri pogled koji jasno razlučuje ljudske postupke i vlastite interese i emocije i jasnu racionalizaciju i jednostavno uživanje u svemu
to imaju samo tinejđeri
dobri i neiskvareni tinejđeri
kako se vratit? lako najlakše na svijetu
pustim ten years after i tamo sam=)
Post je objavljen 30.03.2009. u 21:25 sati.