Kako mi idu na živce ljudi koji ne „osjećaju“ druge oko sebe. Najgore od svega je i to što mi statistika niti malo ne ide u prilog. Mrzim kada neke stvari moram ponavljati po 150 (stopedeseti) put i na kraju shvatim da sam opet na onom prvom. Najradije bi sve lagano poslao na neko milo mjesto, no onda se tu opet umješa ona neka čudna savjest i počne raditi zbrku sa nekim glupim moralnim vrijednostima, dodatnim pitanjima u kojima se preispituje cijela situacija i onda od svega toga nastane tolika zbrka da ne znam više gdje sam niti što točno da radim. Uvijek imam tu potrebu i misao kako mogu promjeniti ljude, kako ih mogu „prosvijetliti“, da se jednostavno uhvate za glavu i shvate što ustvari rade. Na ovo će se defintivnon svi nasmijati i reći kako je to užasno djetinjasto... znam. Znam da jest ali u velikoj većini slučajeva si zaista ne mogu pomoći. Zašto? Ne znam, to je jednostavno tako, bar za sada. Negdje u budućnosti će to možda biti puno drugačije, iako je velika šansa da ostane i isto. Čitao sam jednu knjigu koju još nisam uspio završiti (a zaista to želim) u kojoj je glavni lik u toj priči veoma sličan meni u ovome a sada ću staviti jedan dio ovdje iako je pomalo dug ali je opet zanimljiv. Toliko se dobro nalazim u tome da je to pomalo zastrašujuće :)
Rekla je: „Malo prije sam te nazvala glupanom i zaista moram reći da si jedan od najglupljih ljudi koje sam ikada upoznala. Razumiješ li zašto?“ Priznah da ne razumijem. „Poznavala sam mnogo muškaraca koji su bili manje pametni na duge staze - mnoge muškarce s mentalnim sposobnostima ni spomena vrijednim - ali nikada nisam susrela nekoga s tako velikim mogućnostima, a koje se tako slabo rabe.“ Na to sam se nasmijao - očajan, gorak smijeh u kojima se Bertie Wooster običavao usavršavati. „Zvučiš upravo kao moj srednjoškolski savjetnik za studiranje“ , rekoh joj. „Nemaš pojma koliko zvučiš kao on.“ Ona uzdahne i mogao sam vidjeti kako joj se ljutnja istopila. Neočekivano, ispričala se što je izgubila živce. „Moram svoje vlastito mišljenje prilagoditi ovome, Jared. Vidiš, ono što me kod tebe razbjesni je upravo ono što je Charles smatrao korisnim. Sposoban si u glavi zadržati obavijest jedno nevjerojatno dugo vrijeme a da ne izvučeš zaključak. Meni to djeluje kao glupost. Charlesu je djelovalo kao... nešto drugo.“ „Hoćeš reći da mi je potrebno mnogo vremena dok ne shvatim.“ „Tako to meni izgleda. Charlesu je to izgledalo kao da imaš strašnu sposobnost da ne skočiš odmah. Da se odupreš iskušenju da suviše brzo razumiješ. Da se odupreš iskušenju da se uhvatiš nečeg čak i ako to i nije ono što je on govorio.“ „Uh“, rekoh. „Sjajna neka stvar u kojoj sam dobar.“ „Ne umanjujmo to, Jared – a i ja ću pokušati to da ne umanjujem. Ali to te ubija u dodiru s nekim kao što je otac Lulfre. Misliš da je pješak ispred kraljice sjajan prvi potez, ali dok guraš tog pješaka, on izvodi oba lovca, oba topa i utvrdio se. Uvijek je osam poteza ispred tebe.“
Ako je otac Lulfre osam poteza ispred mene, tada ti moraš biti barem četiri, a u tom slučaju već znaš zašto. Ja sam još uvijek na prvom potezu i pokušavam shvatiti.
Upravo tako... ja sam još na prvom potezu i pokušavam shvatiti. Pokušavam shvatiti nešto što bi možda nekome u istom trenutku bilo...jasno. Naravno uvijek postoji ta mogućnost greške pri „istovremenom zaključku“ kojeg kod mene nema. Moj zaključak uvijek ostane lebdjeti negdje u zraku dok me ne pogodi nakon nekog vremena kao nekakav grom iz vedrog neba... totalno nenadno...
A sad da se vratim na prvi potez... hmmmm...
PS: Ispričavam se autoru na djelomičnom kršenju autorskih prava :D Riječ je o knjizi Priča o B, autora Daniela Quinna. :)
Post je objavljen 30.03.2009. u 03:30 sati.