Marketing
Život iz kataloga
- Razvodim se - rekla je tiho i spustila glavu. Niz lice su joj potekle suze. Nisam znala što bih rekla. U sekundi je nastala zaglušujuća tišina. Toliko je riječi iz mene htjelo izaći, ali niti jedna jedina nije izlazila. Usta su ostajala nijema. Samo sam je prijateljski zagrlila. Kroz glavu mi je prošlo milijun misli. Njihov prvi date i njezino oduševljenje, naši zajednički izlasci, diploma, vjenčanje, njihov prvi, i za sad jedini, stan, planiranje djeteta… deset godina nije malo. Od toga četiri u braku.
Nakon što sam se pribrala uspjela sam promrmljati: - Nije valjda da ima nekog?
- Ma ne…nema.
- Imaš ti? - i znakovito je pogledam pogledom pomalo prijekornim, a opet neminovno pogledom ženskog razumijevanja. Iako, da sam čula potvrdan odgovor, ne znam što bih trebala razumjeti.
- Ma, daj, molim te. Nemam. Šta ti je? Pa znaš koliko ga volim.
Koliko mi je bilo lakše, toliko sam bila zbunjena još više nego na samom početku. Još smo neko vrijeme šutjele, a onda je počela pričati.
- Sjedili smo neku večer. Tri sata. Vjeruješ li da u ta tri sata mi nismo jednu jedinu riječ progovorili? Buljili smo u TV na kojem ništa pametno nije bilo za gledanje. Ni jedno od nas dvoje da promijeni kanal, da pita ono drugo bi li što drugo gledao. Ni on ni ja da bismo započeli neki razgovor. Svatko na svojem dijelu kauča. Svatko u svojim mislima. A svatko od nas očigledno s istim mislima. I nakon tri sata progovorimo gotovo istovremeno:
-Čuj, morali bismo razgovarati.
I krenuo je razgovor. Od dana kad smo se upoznali do sada. Sjetili smo se svakog trenutka kad nam nikad nije bilo dovoljno vremena za sve ono što smo si imali za reći. Kad nam nije bilo dovoljno vremena za dodire, poljupce. Kad nam je svaka noć bila prekratka. Sjećaš se kad smo uselili u onaj mali podstanarski stan čim smo se zaposlili? Plaće su nam bile koma. Uredili smo ga starim stvarima koje nisu trebale našim starcima, a ti si nam donijela najljepši ukras u tom stanu…onaj ogromni benjamin…tj. izrastao je u ogromni da nismo znali kud bismo s njime. Zafrkavali smo se da će nam se dijete zvati Benjamin, ako bude muško. Ali, vidiš, godinama smo napredovali oboje u poslu. Kupili smo novi auto. Izrodila se prilika za ovaj novi stan. Oboje volimo lijepe stvari. I sama znaš da nismo mirovali dok ga nismo uredili do zadnjeg detalja. I sama si rekla da izgleda kao iz kataloga. I sad i ja to vidim. Da, kao iz kataloga. Do zadnjeg detalja. Ali…nema dušu. Nema toplinu doma. U toj nekoj trci za savršenstvom, ja sam postala njegov benjamin za njegove poslovne domjenke, a on je postao benjamin u našem domu. Dakle, ja njegov ukras za van, a on biljka doma. A s biljkom ne možeš živjeti udvoje. Isto kao što svakome treba više od ukrasa za domjenke. Naša šutnja nije više ona šutnja jer se razumijemo i znamo što onaj drugi misli, nego zato što si nemamo više što reći. On gleda kroz mene, ja kroz njega.
Dok mi je to pričala, suze joj nisu prestajale kliziti niz obraz. Ali razumjela sam je u potpunosti što mi želi reći.
Život kao iz kataloga – savršeno sve na svojem mjestu. Čak i biljka. Ali i biljku treba zalijevati i njegovati kako bi uspjela, inače se osuši…uvene…
Post je objavljen 29.03.2009. u 16:10 sati.