Pod pojam Islam u suvremenom se zapadnjačkom društvu, pa i ovom našem, u Hrvatskoj, svrstava mnogo toga. Mediji su ti koji kreiraju naše opće stavove, među njima i one o Islamu. Ako realno pokušamo sagledati sliku naše kolektivne svijesti u odnosu na ovu svjetsku religiju, onda će ona uglavnom biti obilježena dvama arhetipovima koje bismo mogli svesti na dva pojma: konzervativizam i terorizam. Treba naglasiti da su ovi pojmovi proizvod šire društvene svijesti prosječnog čovjeka s ovih naših strana, čovjeka prosječno obrazovanog koji sve što zna o Islamu crpi s malih ekrana gledajući „Dnevnik“ i čitajući naslove jutarnjih novina.
Dakako, tko želi znati malo više valja mu posegnuti za dostupnom literaturom ili internetskim stranicama. Tu treba računati i s televizijskim dokumentarcima, uglavnom onima sa stranih postaja ili kabelske televizije. Jedan takav dokumentarac oduševio je i Arhangela i otvorio mu neke nove horizonte, do tada mu skrivene; glazbenu dimenziju islamske vjere. Riječ je o sufizmu, islamskoj mistici.
Sufizam (latinski sufismus) je zajednički naziv za različite islamske pokrete koji se odlikuju inzistiranjem na askezi i misticizmu, odnosno pronalaženju duhovne istine kao krajnjem cilju svakog pojedinca. Naziv se proširio među orijentalistima 19. vijeka, a korijen mu dolazi od arapske riječi tasawwuf.
Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je izvedena riječ ''sufizam''. Jedni smatraju da je riječ ''sufizam'' izvedenica iz riječi es-safa što označava bistrinu i čistoću – uma i srca. Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom. Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne vjernike koji su bili ehlu-sofa (siromašni stanovnici Muhamedove džamije), četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune. Peti kažu da je riječ "sufizam" preuzeta iz grčkog jezika od riječi "soph" (sofisti), što u prijevodu znači mudrost.
Sufizam inzistira na unutarnjim aspektima islama, odnosno usavršavanju vjere i odricanju od ega, nasuprot inzistiranju na pravnim aspektima islama. Sufisti su organizirani u različita bratstva i sestrinstva (tariqe) koja mogu biti sunitska, šijitska, zajednička ili ne pripadati nijednoj od te dvije zajednice. Pokret je nastao u Perzji u VIII.st. pod utjecajem neoplatonističkog, židovskog i kršćanskog mističnog učenja.
Sufiji su službenom islamskom legalizmu suprostavili unutarnje mistično iskustvo, prisan odnos između Boga i ljudske duše, pri čemu su se pozivali na neke retke iz Kurana. Službeni se islam najprije suprostavio sufizmu a onda ga je je, zahvaljujući Al-Gazalijevu teološkom naporu, uklopio među sunite i šijite.
U početku sufiji traže svoj individualni put, okruženi su učenicima, a od XII.st. udružuju se u sufijska bratstva (derviški redovi). Mistični put (arap. tariqa) daje prednost intuiciji i nadahnuću (m'arifa) pred racionalnom spoznajom ('ilm), a ljubavi prema Bogu pred vršenjem zapovjedi. Taj put pretpostavlja odricanje od vanjskog svijeta i strasti, što se postiže askezom (zuhd). Na putu prema ekstazi sufi se može poslužiti tehnikom ponavljanja (zikr), pri čemu se ponavlja neka riječ, čita poezija, sluša glazba ili pleše. No to je po sufijskom učenju samo ljudski napor, a prosvjetljenje, temeljno stanje, dar je Božji. Neiskusna učenika na tom putu upućuje učitelj (arap. šayh, perz. pir).
Derviši su sufiji okupljeni u derviške redove; manji broj odriče se obiteljskog života i živi u posebnim nastambama (tekija), većina članova živi redovitim životom, obavlja dodatne pojedinačne obrede i povremeno sudjeluje u zajedničkom obredu u tekiji. Svaki red ima svog utemeljitelja (šejh) i svoje pravilo (tarikat), a njegovi članovi (derviši) primaju posebno upućivanje, polažu određene zavjete i nose posebnu odjeću. Najpoznatiji su derviši iz Turske i njihov graciozni ples koji se sastoji od neprestane vrtnje. Bilo je pokušaja osnivanja ženskih bratstava.
Derviški redovi odigrali su veliku ulogu u širenju i učvršćivanju islama; glavna su bratstva: ahmedije, bektašije, burhamije, halvetije, isavije, kadirije, kubravije, madarije, mevlavije, rifavije, suhravardije i šatarijee.
Ono što je u spomenutom dokumentarnom filmu o sufizmu bilo posebno zadivljujuće velika je uloga koju u sufizmu ima glazba. Premda se Kuran nigdje ne izjašnjava protiv glazbe, konzervativni, ortodoksni islamski mule protivnici su glazbe i sufizma općenito.
Što se sufizma tiče, riječ je o glazbi koja uvijek prati molitvu i vjerska okupljanja. Oblik glazbe i njezine osobitosti vezane su uz različite glazbene tradicije islamskih zemalja, od Maroka preko Bliskog do Srednjeg istoka. Glazbu prati pjesma, uglavnom stihovi velikih sufijskih pjesnikaili izgovaranje Božjeg imena. Jedno od glavnih glazbenih obilježja je izražen ritam koji ponegdje podsjeća na suvremene glazbene oblike na Zapadu. Drugdje je u prvom planu vokalna inačica pjesme, praćena pljeskanjem okupljenih i udaranjem bubnjeva ili defova. Nevjerojatno zvuči i izgleda da je tu riječ o islamskoj molitvi, dok se svi ljuljaju u ritmu i plješću prateći pjevača. Neki su sufijski pjevači u islamskim zemljama postali prave medijske zvijezde.
Sufizam pokazuje da se Islam ni u kojem slučaju ne može niti smije poistovjećivati s terorizmom ili nasiljem. Ova religija u sebi krije tolika, nama zapadnjacima neotkrivena blaga. Sufizam, osobito u njegovoj glazbenoj dimenziji, svjedoči o tome.
Post je objavljen 28.03.2009. u 19:55 sati.