Marketing
NAMJEŠTALJKA!?
SANADEROV BMW
- na fotografiji "sporni BMW", osobno sam fotografirao premijera i navodno sporni automobil -
Kontroverzni slučaj kupovine skupocjenog automobila u jeku najžešće krize dobio je svoje prave konture nakon što se otkrila puna istina.
Kako se u Hrvatskoj "štancaju" afere prema političkim afinitetima i ideološkom ključu, zadnjih nekoliko dana, tako se javnost zabavlja kupovinom skupocjenog, blindiranog monstruma, od svojih četiri i pol milijuna kuna, skandal sam po sebi, pogotovo u jeku apokaliptične gospodarske krize. Međutim, kako svaka priča ima dvije medalje, svoje lice i naličje tako i Sanaderov BMW , kupljen STRANAČKIM novcem, dakle novcem koji su izdvojili isključivo članovi Hrvatske demokratske zajednice, što nema veze sa proračunskim sredstvima i sa novcem iz državne blagajne, ima svoju priču.
Forsiranje afera
No, ono što je zapravo bit svega, jeste notorna činjenica, ovaj automobil svemirskih mogućnosti kupljen je na leasing, (staro za novo, uz određeni, ne mali, dodatak) još prošle godine, drugim riječima, BMW koji se toliko u javnosti spominje, čelnici HDZ-a kupili su tijekom drugog kvartala prošle godine, svih ovih mjeseci BMW bio je u Hrvatskoj, ne samo to, stranačko vozilo bez kakve naknade koristilo je jedno ministarstvo ( obrane ili unutarnjih poslova, još uvijek mi nije poznat točan podatak pa ne želim spekulirati)Republike Hrvatske, dakle, Sanader ga je rabio znatno ranije nego što se spominje u raznim medijima, ministarstvo njegove Vlade odavno se koristi ovim automobilom, samo po sebi nameće se logično pitanje koje ne treba posebnu inteligenciju da bi sami došli do odgovora. Zašto je tek sada ovaj BMW izronio, te u javnosti izazvao buru, iako mjesecima krstari našim ulicama?
Ne treba imati iluzije, novinari, posebno oni koji su u pogodnom trenutku lansirali "ekskluzivu", znali su vrlo dobro, tjedan, dan, pa čak i sat kada je ovaj skupocjeni automobil kupljen, znali su čijim novcima i u koju svrhu, ili su barem trebali znati, budući da svaka priča ima svoje lice, svoje naličje te prvenstveno svoju pozadinu i svoje motive. Ima li pogodnijeg trenutka za lansirati ovakvu "vijest" makar i sa višemjesečnim zakašnjenjem od situacije kakva trenutno vlada u Hrvatskoj, kriza drma zemljom, ionako niske plaće doživljavaju svoj vrtoglavi pad, a izbori pred vratima? Stoga se zapitajmo, kome odgovara ovaj tajming, Sanaderu sigurno ne?
Međutim, premijer je izričito odgovoran za sve što ga je snašlo, morao je shvatiti, morao je znati, kada je 2002. godinu dana uoči izbora sklopio pak sa "vragom", da se "vrag" uvijek "pričinja slugom kako bi postao gospodarom". Nije slušao, uništio je jezgru HDZ-a te se okrenuo novim saveznicima, koji su samo čekali pogodni trenutak da dotuku ionako grogiranog protivnika, onog trenutka kada je Sanader potpisao pakt sa Mesićem te nastavio Račanovu politiku, on je potpisao vlastitu propast, ni u najvećem bunilu, njegovi prividni saveznici tih vremena, nisu bili bez fige u džepu, naivnost ili luda zaluđenost od heroja Sanadera, čovjeka koji je "demokratizirao, reformirao, nacionalistički HDZ", kako su mu tepali prvih godina vladavine, a on tašt kakav jeste, volio je hvalospjeve, ti hvalospjevi u konačnici su bili mač sa dvije oštrice, koji prijeti da dokrajči povijesnu stranku kakva je nekoć u Tuđmanovo vrijeme, bila Hrvatska demokratska zajednica. Umjesto da se okrenuo "prirodnim saveznicima", on je otišao u drugom smjeru odakle povratka nema. BMW, jedan više ili manje, sasvim svejedno, važni su motivi, a oni su uvijek proizvoljni, makar bili toliko prozirni da je takvu jeftinu demagogiju veoma jednostavno razotkriti, kao što je bio slučaj sa Pelješkim mostom, uz malo truda, nešto informacija, lako se prepoznaju ideološko-politički motivi napada na Sanadera, a on kao da ništa ne shvaća, kao da ne zna kako je dobio što je tražio, kako je dobio što je i zaslužio.
Dijamanti lažnog sjaja
Da nije bilo automobila, bilo bi nešto drugo, deset puta izgovorena laž ionako postane u konačnici istina. Kao što je totalna neistina, kako je ova stranačka akvizicija u vidu "BEMBURE", najskuplja u povijesti stranačkog života Hrvatske, to međutim nije točno, blindirani BMW, koji je predmet spora zadnjih dana, ne spada ni među dvadeset boljih automobila kojim se koriste strani državnici, rabeći takve automobile za vlastito osiguranje. Nedavno se jedan od čelnika marginalne strančice, HNS-a, Radimir Čačić, "došlepao", na sastanak "političkih mudraca", u još boljem, elitnijem automobilu, možda ne oklopljenom poput tenka, ali zato sa neviđenim luksuzom, poglavito za naše prilike, taj automobil doista jeste kupljen stranačkim novcem(pitanje od kuda tako maloj stranci, sa minornim članstvom, toliki novac) u jeku globalne gospodarske krize, ne sjećamo se da je tada netko podigao sličnu halabuku. Predsjednik u odlasku, također nije imun na luksuz, vjerojatno je to naučio kod svog kompanjona, pukovnika Gadafija, analogno tome i on je morao dobiti svoju igračku, kao što se i Zoran Milanović, predsjednik stranke koja proklamira slogan, "samo pošteno", prije nedavnih parlamentarnih izbora provozao u automobilu darovanim od "sponzora" . Takvih primjera u hrvatskoj politici ima nažalost bezbroj, danima bi mogli nabrajati, jahte stanove, kuće, vile, vikendice, ne zaboravimo satove i Bandićeve tenkove, i nikada ne bismo završili, što samo pokazuje u kakvoj kaljuži se valjaju naši vlastodršci, bilo da su na vlasti ili pak u oporbi.
Javnost se ipak s pravom zgrozila nad ovakvom rastrošnošću hrvatske političke elite, no, svaka država ima vlast i oporbu kakvu zaslužuje, zašto bi Hrvatska bila nešto posebno. Skupocjeni automobili, ergela ispred Vlade i Sabora, samo nam govore o moralu političara, sigurno da ovakvi postupci nemaju veze sa moralom, međutim , od kada se to politička kasta u Hrvata može podičiti svojim moralom, poštenjem, oni su oduvijek svijet za sebe, paralelna stvarnost u Hrvatskoj sumornoj svakodnevici. Odavno na političkoj sceni ne egzistiraju oni koji su mogli vjerodostojno progovoriti o tome, nema više Dražena Budiše, Ante Prkačina ili Ruže Tomašić, njima su put zatvorili upravo oni kojima su danas puna usta pravne države i moralnih vrednota,. Za Prkačina i Budišu mjesta nema, ali ima za Sanadera, Čačića ili Milanovića, za njih ima mjesta i za njih će mjesto uvijek ostati rezervirano bezobzira što napravili i kako ih hrvatski narod percipirao.
Jadna je zemlja u kojoj se od naroda izabrani političari plaše tog istog naroda, još jadniji su takvi političari, kao i uvijek u tom jadu i bijedi, najjadniji smo zapravo svi mi, mali, obični građani, koje ionako nitko nikada, ništa ne pita.
Post je objavljen 28.03.2009. u 19:47 sati.