Pokušavaš li me to slomiti znaj
da nakraju sam uvijek tvrđa od čelika
zadajem udarac onaj posljednji sebi samoj
težina je to neprospavanih godina
Na kraju
pored iskustva uvijek dobijem neki poseban dar
znak pažnje da iskupiš svoju nemoć
nemogućnost da me voliš bez straha
da me želiš i strastveno ljubiš bez fige u džepu
i noge stalno na kočnici
Razmekšat me može samo vjetrić
koji me miluje kroz poluotvoren prozor
iskrenost koja me stiže do mesa i kostiju
i ona prava, muška suza
Onda bih tek dozvolila da saznaš
da drhtim gola iza vrata koja sam zatvorila sama
u požudi i ludim snovima
Još čeznem za našom bliskošću
razumijevanju koje smo mogli opipati prstima
Misliš li da ćeš me slomiti
znaj da sam na kraju uvijek olujno jugo
govorim krive riječi u pravom trenutku
zapanjena svojom grubošću
uvijek si mogu lagati, bajati si bajke
al naučili su me kad je kraj
Post je objavljen 28.03.2009. u 14:33 sati.