Što podrazumijevam pod tim odbacivanjem ega kao posljednjeg stadija evolucije svijesti? Kako je odbacivanje ega moguće, odnosno kako je naš bitak moguć bez ega, bez samosvijesti?.... Međutim, stvar je u tome da ego nije naša svijest.... Naša svijest je univerzalna, a ego nam samo daje lažni osjećaj kako je naša svijest apsolutno individualna... I mi s egom ne odbacujemo svijest, već samo osjećaj lažnog sebstva.... Dakle, pokušavam objasniti kako mi nismo ego, već je ego samo odjeća s kojom smo se poistovjetili... A kako mi nismo odjeća, tek kada skinemo odjeću vidimo tko smo.... Poslužiti ću se s jednom analogijom... Ako vam je poznata serija «Star Trek – Deep Space 9», tada ste upoznati i sa bićima koja se pojavljuju u toj seriji, a koji su u hrvatskom prijevodu nazvani «mjenjolici»... Ta bića žive na način da su kao jedinke povezani u jedan entitet, tzv. «Veliku vezu»... Oni svi zajedno čine tu «Veliku vezu», i u njoj su jedno.... Svaki «mjenjolik» može kao jedinka napustiti «Veliku vezu», i on je kao takav svjestan svoje posebnosti, ali je svjestan i toga da njegova posebnost nije apsolutna, već da je dio jedinstva.... Zamislite sada jedinku koja je odvojena od «Velike veze» bez saznanja o postojanju te veze, jedinku koja misli da je apsolutno individualna, jer ne zna da to nije.... Takav je čovjek... Njegov ego je upravo to – neznanje o postojanju jedinstva.... Čovjek je tako, zahvaljujući svom poistovjećivanju s egom, izgubio vezu sa svojim iskonom, svojim izvorom (ali samo perceptivno), jer je on uvijek dio te univerzalnosti, samo je nije svjestan.... Svjestan je samo svog individualnog postojanja.... Odbacivanje ega u biti ne mora značiti skidanje odjeće, već je dovoljno samo zaviriti ispod odjeće, shvatiti da odjeća nismo mi, kao što «mjenjolici» shvaćaju da nisu apsolutne jedinke, već su dio «Velike veze».... Naš je problem što ne znamo čega smo mi dio, osjećamo odvojenost od svijeta u kojem živimo, ali nismo od njega odvojeni, kako bi i mogli biti?... Danas često znamo ćuti izraz «povratak k prirodi», što je već postala otrcana fraza....Što to znaći da se čovjek treba vratiti prirodi, pa zar nije čovjek sam po sebi dio prirode?... Čovjek se ne mora «vraćati prirodi», već samo treba shvatiti da je on dio te iste prirode, osjetiti da je ta priroda njegova «Velika veza»... Zato što toga nije svjestan uništava prirodu, a time i samoga sebe... Uništava svoju «Veliku vezu», svoj dom, a sve zbog ega koji mu ne dopušta da osjeti tu povezanost s prirodom... Pokažite mi jedno biće na ovoj planeti koje svjesno uništava svoj dom?... Sve nedaće koje čovjek čini proizlaze iz njegovog osjećaja odvojenosti.... U tom svom doživljaju odvojenosti koji izaziva tjeskobu, čovjek osjeća potrebu za sjedinjenjem.... Platon to sažima u rečenici:»U iskonu bijasmo ujedinjeni; čežnja i želja da se vratimo jedinstvu zove se ljubav.».... Prevladavanje te odvojenosti, suzbijanje tog osjećaja samoće, najdublja je ljudska potreba, i zato psiholozi i sociolozi govore kako je čovjek društveno biće... Međutim, u toj tzv. društvenosti čovjek samo prividno zadovoljava svoju potrebu za sjedinjavanjem, putem konformizma (pripadanja raznim kulturnim, vjerskim, nacionalnim i inim skupinama), putem umjetničkog stvaralaštva, hedonizma, predanosti radu, sadizma, mazohizma itd... Svi ti načini prevladavanja odvojenosti su uvjetovani – smatramo kako svoj identitet ostvarujemo samo pod određenim uvjetima (npr. da pripadamo nekome ili nečemu)- bez te uvjetovanosti smo izgubljeni.... Čovjek je u tim pokušajima prevladavanja odvojenosti motiviran i željom da otkrije tajnu života, tajnu postojanja, a to čini na razne načine, uključujući i sadizam.... Rastrgat ću drugo biće kako bih otkrio njegovu tajnu, ali ju ne otkrivam, samo uništavam.... Drugi put otkrivanja tajne, put k spoznaji, povratak k jedinstvu, je ljubav.... Istinski upoznajem jedino osobu koju volim, a tako je sa svime što želim spoznati.... Ljubavlju spoznajem sve, kamen, drvo, ribu.... U ljubavi odbacujem svoje lažno sebstvo i vraćam se svom iskonu, sjedinjujem se sa svojom «Velikom vezom», otkrivam tko sam, uništavam svu patnju koja je proizlazila iz ropstva egu... Ego je bio moj apsolutni gospodar koji je postavljao uvjete mom bitku, uvjete kojima sam robovao... Ljubavlju odbacujem ego i postajem slobodan u jedinstvu.... Takvu bezuvjetnu ljubav postižem odbacivanjem svih uvjeta koje mi nameće ego... Ako istinski mogu voljeti i onoga koji me mrzi i želi mi zlo, kao i onoga koji me voli i želi mi dobro, tada znam što je bezuvjetna ljubav, tada sam uspio odbaciti svoj ego i postići jedinstvo.... Ušao sam u «kraljevstvo nebesko», «uskrsnuo» sam, doživio sam «prosvjetljenje», «nirvanu», nazovite to kako hoćete.... Tu poruku dobili smo prije više tisuća godina od ljudi koji su shvatili, koji su došli do spoznaje, ali naravno da ono što su spoznali nisu mogli staviti u riječi kako bi ih se u potpunosti razumjelo, jer taj čin ljubavi nadilazi misao, nadilazi riječi... Tu poruku čovječanstvo do danas nije prihvatilo jer se čovjek boji odbaciti svoje iluzije koje je prihvatio kao neophodne.... Ponašamo se poput narkomana koji se nemože odreći droge, jer je uvjeren da jedino uz redovne doze može preživjeti... Ali te doze ga ubijaju, ne shvaća kako iz patnje odvikavanja proizlazi izbavljenje.... Bojimo se odreći života da bismo živjeli.... A to je jedini put....
Post je objavljen 28.03.2009. u 13:22 sati.