Onako kako si me ti grlio. Onako kako si me ti ljubio. Onako kako si me ti gledao. Ono što si ti govorio. Nitko nikada više neće. Znaš zašto? Jer se zbog tebe bojim. Bojim se voljeti. Bojim se pogledati te u oči. Jer se bojim da ću puknuti, rasprsnuti se u tisuću komadića. Ostavio si veliku rupu. Koja boli. Peče. Bol koja me pretvara u osobu bez volje. Osobu koja uvijek ima onaj isti tupi izraz na licu. Mrzim to prekrasno ljeto. Mrzim što sam te tada zavoljela. Mrzim što te branim, iako znam da si sebičan, iako znam da voliš biti u središtu pozornosti. Ali ja ne mogu drugačije, ljubavi moja, jer ti si bio i ostao jedini. Ti si moj zrak, moja voda, moje sunce i moj mjesec. Ti si zadnja misao pred san i prva kad se probudim. Tvoje oči i usta su jedino što vidim. Tvoj smijeh je jedini zvuk koji želim i mogu čuti. *Ljubav. Kad rekao bi ljubav. Svi bi crni dani otišli u dim. Bol bi bila manja.
