Pregled posta

Kako je stigla...

18.03.'09. 21:20 h puknuo vodenjak, zovem ginekologa i javljam se na raport , trudova nema, pa ljepo imam 2 sata da dođem do rodilišta.

Još jednom pregledavam torbu i sve što je u njoj, preslagujem i smišljam jel bi još štogod uzela... a dragi na netu tek je nešto prije došao s posla i jedva gleda, mrtav umoran... al kaj sad!?

Od trudova ni "T", kasnije sam skužila da ipak jesam imala trudove, no meni su ti bolovi bili već toliko normalni od prethodnih dana, da eto, nisam skužila

Daklem, oko 22:40 nas 3 u 2 krećemo u rodilište, prethodno obavjestili bake i didu (zvrk je bio kod njih-taman), ja "sjela" na mob i šaljem sms-ove (Pjesma-) uopće mi se ne žuri, sjetim se prethodnog puta i uopće mi se neće samoj hodat po hodniku par sati... mogu ja pričekati .

Ljepo polagano krećemo do auta, zezamo se da bi mogli još par krugova oko Jaruna pješke-obzirom na moju "nazovimo žurbu", jer stvarno mi se neda i ne žuri, ipak sam JA odlučila rodit 19. (odabrani datumi 13., 17. i 19.03) i sad nema šanse da mi zbriše dan prije

Došli u Vinogradsku, obavila sve što trebam, pregled i sve one manje ugodne stvari, poslali mi muža van na sat vremena i mene smjestili u hodnik (mrzim hodnike ). Uskoro došli po mene da idem u box... samo 3 prsta otvorena . Šaljem mužu poruku da dolazi jer me vežu za CTG a ja hoću njega kraj sebe, takav je i bio dogovor... javlja da stiže, pa javlja da ga ne puštaju-al je pred vratima, čula sam da zvoni...

Smještena u box2, u box-u1 žena koja je došla pola sata prije mene... nema trudova... mislim si koliko mi je žao što je sama. Koliko je lakše kad je kraj tebe netko... no o njoj nešto kasnije

Dolazi moj dragi, u zelenom (ako se ne varam) , dobijam braunilu, i nakon ponovnog pregleda-konstatacija da se ne otvaram, a trudovi su neznatni, piše teta tamo na ploču 8 kapi nečega... oko 01h.
Hehehehe veselim se-19. je počeo, mogla bi roditi (mislim si ). Nešto su jači trudovi, no nije baš neki veliki pomak, u 2h dobijam opet to nešto kapi ali više (eh te cifre se stvarno ne sijećam-mislim da je bilo 13-možda muž zna) i krećemo na put bez povratka. Muž s jedne strane, ruke po svuda, neznam kud bi s njima i za što da se hvatam... samo čekam da kaže da se smanjuju trudovi i već mi lakše, bez obzira što mi je kasnije rekao da je muljao, no meni je to značilo najviše na svijetu, te riječi " smanjuje se", a kad bi pogledala aparat, i dalje sve na 120 .
Čim bi prošlo, osmijeh na licu, i smijeh. Ko ga nezna (mog muža)-al treba imat smisla za humor u pravom trenutku-opet trudovi, penjanje brojki... 120, hvatanje za ruke, puhanje koje ide kako treba-pa zaboravim i radim kontra, pa se smijem jer zaboravim... i tako u krug... i odbrojavanje.. prolazi.. opet smijeh, Mrva je sve bliže...

Tata govori da nema teorije da se rodi u 3, može minuta prije ili kasnije, ali ne točno u 3! (nije fora )

2:59, ili ti ga minuta do 3 ujutro došla je Mikela, tata se raspametio, ja nisam mogla prestat gledat, njega i nju... oboje koda prvi puta vidim. Muža i njegove suze, umorne oči, sreća u njima, nju, malenu, čupavu (eto od kuda žgaravica govori mi muž), predivna savršena Mrvica. Onakvu tek iskobeljanu, stavili su mi na prsa, smijeh i suze sreće izmješani...
"Tata, dobio si djevojčicu, dobili smo curicu... " Neznam zašto više ljudi ne uživaju u tom iznenađenju.. to je nešto predivno, išćekivanje male osobe, i neizvjesnost do samog trenutka upoznavanja... nešto predivno

Tata još dugo nije došao k sebi... možda tek kad smo došli doma, i kad ju je primio i sam se uvjerio da je pišulja, i naravno, presvukao je
Ispunila mu se želja, čak dvije-da bude curica i da bude ribica


žena iz box-a 1 rodila je 3 sata nakon mene, smjestili su je u sobu samnom, kasnije sam saznala da smo joj nas dvoje pomogli da sama prođe porod, slušala nas je i pamtila sve faze poroda. Rekla je sama sebi: ako je ona mogla mogu i ja, ne boli je ništa manje niti više od mene-a vidi je-smije se nakon svakog truda. A najljepše, kaže, bilo joj je kad se malecka rodila, i kad je čula kako se nas dvoje smijemo... Ovaj porod pamtit ćemo po mnogo tome, radi Mikele, radi box-a 1 i 2, radi još jedne mame koju smo dočekali u predrađaoni, i tri bebe koje su došle na svijet 19.03.2009. u razmaku par sati; Mikela, Lucija i Emil

Sve ostalo je manje važno, sve ono što je bilo ružno nestaje, jer je prevelika sreća i veselje što smo dobili još jednog člana u obitelji, zdravo, veselo, nasmijano i predivno malecko biće.

A bratac? Bratac se privikava... sve je super dok ne počne plakat, to mu se nikako ne sviđa.
Mikela, zove je nježno i mazi pažljivo