Postoje osobe koje bi voljeli da uđu u naš život.
Postoje osobe koje bi voljeli da uđu u naš život, jer vjerujemo da bi nas promijenile.
A postoje osobe koje slučajno ulete u tvoj život i promijene ga iz korijena.
Da, to se meni dogodilo. U zadnjih par mjeseci dosta puta. Nisam se ja baš sad nešto previše promijenio, više bi se reklo da odrastam. Više ne žalim toliko za propuštenim prilikama i ozbiljno sam se prihvatio gitare i glazbe općenito. To su vjerojatno i jedine projene na meni, jer više nisam onaj wannabe umjetnik, nisam više onaj koji samo govori, a ništa konkretno ne radi. Borim se protiv svoje lijenosti, tjerajući se na rad. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije da idem van radit ili tako nešt, nego jednostavno se trudim završiti sve što sam započeo. Koliko sam uspješan u tom? Zasad se samo vidi određeni pomak, ali nadam se da ću postepeno razbiti tu patetičnu ljenost u sebi.
A kakve to veze ima s naslovom? Pa, recimo to ovako: jedna osoba je doslovno slučajno uletila u moj život i promijenila me iz korijena. Kao što to obično bude, nije ništa posebno napravila, samo je... hm kako da se izrazim? Samo je željela pročitati moje pjesme, čuti moju glazbu, a kad god sam joj ja rekao kako sam prelijen da bi to završio, ona bi stavila onaj tužni smajlić na msnu i ja bi se zbog nje potrudio donekle završiti to. Šta reći drugo, kad me natjerala da napišem nastavak za priču koju sam napisao sa uvrnutim krajem zato da ne moram pisati nastavak? Dva dana sam bezuspješno smišljao koncepte, a onda sam se čuo s njom preko msna i u trenu mi je pala na pamet početna ideja, koju sam ujedinio sa svojom opsjednutošću maglovitom i egzotičnom šumom kraj jezera. Mislim rezulta nije bio ništa posebno, ali bit je da me Ona natjerala da ga stvorim, Ona me natjerala da se suočim sa svojom lijenošću. Pokrenula je još jedan val promjena u meni, i zato sam joj zahvalan. Ona je vjerojatno i jedina osoba koja je ikad čula moje snimljene pokušaje pjevanja (iako joj se danas to sigurno ne bi usudio poslat). Ona je postala nevidljiva sila koja me gura naprijed, nevidljiva sila kojoj sam se prepustio, jer znam da sam u sigurnim rukama.
Vrijeme je da joj se adekvatno zahvalim, ali ne znam kako. Dosta sam razmišljao o tome, ali mi ne pada na pamet ništa pametno, pa eto pišem ovaj post, jer znam da će ga i Ona pročitat i shvatiti da još nisam u stanju adekvatno joj se zahvaliti, ali da radim na tome.
Prijateljice... Hvala...
Post je objavljen 26.03.2009. u 18:06 sati.